Page 293 - Jordan Peterson - 12 pravila za život
P. 293

gore, privlačne žene. Umjesto da očajava nad sobom i skriva se u podrumu gdje

               u  donjemu  rublju  igra  igrice  i  žvače  čips,  on  si  predočava  ono  što  je  Alfred
               Adler,  Freudov  najbliži  suradnik,  nazvao  „kompenzatornom  maštarijom".  Cilj
               takve  maštarije  nije  toliko  da  nam  ispuni  želju,  koliko  da  uvidimo  koji  je
               pravi put naprijed. Mac ozbiljno uviđa da je građen kao strašilo i donosi odluku
               da  mora  osnažiti  svoje  tijelo.  Što  je  još  važnije,  provodi  svoj  plan  u  djelo.
               Poistovjećuje se s onim dijelom svojega bića koji može nadići trenutno stanje i
               postaje junak vlastite pustolovine. Vraća se na plažu i udara nasilnika u nos. Mac

               pobjeđuje. Pobjeđuje i njegova potencijalna djevojka. Baš kao i svi ostali.
                    Za  žene  je  dakako  bolje  da  muškarci  ne  žive  u  bezbrižnoj  međusobnoj
               ovisnosti. Jedan od razloga zašto se toliko mnogo žena iz radničke klase danas

               ne udaje, kao što smo već rekli, jest taj što se ne žele brinuti za muškarca, boriti
               se  za  posao  i  skrbiti  se  za  djecu.  To  je  posve  razumljivo.  Žena  bi  se  trebala
               brinuti  za  svoju  djecu  -  iako  to  nije  sve  što  bi  trebala  raditi.  Muškarac  bi  se
               trebao brinuti za ženu i djecu - iako to nije sve što bi trebao raditi. Ali žena se ne
               bi trebala brinuti o muškarcu zato što se ona mora brinuti o djeci, a muškarac ne
               bi trebao biti dijete. To znači da ne smije biti ovisan. To je jedan od razloga zašto
               muškarci  imaju  vrlo  nizak  prag  tolerancije  prema  ovisnim  muškarcima.  I  ne

               zaboravimo: uvrnute žene mogu stvoriti ovisne sinove, mogu podupirati ili se
               čak i udati za ovisne muškarce, ali pozorne i svjesne žene žele pozorna i svjesna
               partnera.

                    Upravo  je  zato  Nelson  Muntz  iz  Simpsonsa  toliko  potreban  u  malenoj
               društvenoj  skupini  Homerova  sina-antijunaka  Barta.  Bez  Nelsona,  Kralja
               zlostavljača,  školom  bi  ubrzo  prevladali  ogorčeni  i  osjetljivi  Millhousei,
               narcistički  pametnjakovići  poput  Martina  Princea,  mekušasti  njemčići  koji  se
               prejedaju čokoladom i infantilni Ralph Wiggum. Muntz tu služi kao korektiv, on
               je  čvrsto,  samodostatno  dijete  koje  svojom  sposobnošću  prijezira  odlučuje  o
               tome gdje je granica nezrela i patetična ponašanja koju se jednostavno ne smije

               prijeći. Genijalnost autora ovoga crtića između ostaloga vidi se i u odbijanju da
               Nelsona  jednostavno  otpiše  kao  nepopravljiva  nasilnika.  Nelsona  je
               napustio otac koji je propalica, majka ga prostitutka na svu sreću zanemaruje i
               dječaku,  sve  u  svemu,  s  obzirom  na  okolnosti  zapravo  ide  prilično  dobro.  Za
               njega se zanima čak i posve progresivna Lisa, koju to otkriće posve zaprepasti i
               zbuni (zbog vrlo sličnih razloga Pedeset nijansi sive postao je svjetski fenomen).

                    Kada  jedine  svjesno  prihvaćene  vrline  postanu  mekušnost  i  bezazlenost,
               onda se budi nesvjesna fascinacija čvrstoćom i dominacijom. Za našu budućnost
               to  može  dijelom  značiti  ovo:  ako  se  muškarce  počne  presnažno  gurati  prema
   288   289   290   291   292   293   294   295   296   297   298