Page 44 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

izvještaju nalazimo drugi izvor o postanku svijeta koji govori o Adamu i Evi

(detalji o stvaranju ponešto se razlikuju), kao i o Kajinu i Abelu, Noi i Kuli
babilonskoj. Te su priče opisane između drugoga i jedanaestoga poglavlja Knjige
Postanka. Kako bismo razumjeli prvo poglavlje, tj. Svećenički izvještaj, koji
stavlja poseban naglasak na riječ kao temeljnu kreativnu snagu, prvo trebamo
razmotriti nekoliko temeljnih, drevnih pretpostavki (one se i vrstom i nakanom
veoma razlikuju od znanstvenih pretpostavki koje su, povijesno govoreći,
prilična novotarija).

O znanstvenim se istinama počelo govoriti prije otprilike pet stotina godina,
u djelima Francisa Bacona, Renea Descartesa i Isaaca Newtona. Kako god da su
naši preci promatrali svijet prije toga, to nije bilo kroz znanstvene leće (baš kao

što nisu mogli gledati Mjesec i zvijezde kroz leće teleskopa, jer je također
nedavno izumljen). Budući da smo danas toliko ,,znanstveni“- i tako odlučno
materijalistični - veoma nam je teško razumjeti da mogu postojati i drugi pogledi
na stvari. Ali oni koji su živjeli u davna vremena, kada su nastali temeljni epovi
naše kulture, vodili su puno više računa o djelovanjima koja su bila nužna za
puko preživljavanje nego o bilo čemu što bi nalikovalo na ono što danas
shvaćamo kao objektivnu istinu.

Prije pojavka znanstvenoga pogleda na svijet stvarnost je tumačena drukčije.
Biće je bilo shvaćeno kao mjesto djelovanja, a ne kao mjesto za stvari. Bilo je
shvaćeno kao nešto puno sličnije priči ili drami. Ta priča, ili drama, bila je

življeno, subjektivno iskustvo onako kako se očituje u svijesti svake živuće
osobe, iz trenutka u trenutak. Bilo je to nalik pričama koje pripovijedamo jedni
drugima o svojim životima i njihovu osobnomu značenju; nešto poput događaja
koje romanopisci opisuju kada hvataju sam život u stranice svojih knjiga.
Subjektivno iskustvo - ono uključuje poznate predmete poput drveća i oblaka,
koji su prvenstveno objektivni i realno postoje, ali (a što je još važnije) i takve
stvari kao što su emocije i snovi, glad, žeđ i bol. Iz arhaične, dramske

perspektive upravo su takve osobno doživljene stvarnosti najtemeljniji elementi
ljudskoga života i njih se ne može svesti na nešto odvojivo i objektivno - pa čak
ni moderni redukcionistički, materijalistički um ne može to učiniti. Uzmimo, na
primjer, bol, subjektivnu bol. Ona je toliko stvarna da nijedan argument protiv
nje ne može opstati. Svatko djeluje kao da je njegova bol stvarna - vrlo stvarna.
Bol je važna. Važnija je od materije. Vjerujem da upravo zbog toga tako puno

svjetskih tradicija patnju vezuje uz postojanje, kao neodvojivu istinu Bića.
U svakom slučaju, ono što subjektivno doživljavamo možemo bolje
usporediti s romanom ili filmom negoli sa znanstvenim opisom materijalne