Page 15 - Meša Selimović - Tvrđava

mjesec dana... (bijese li tako?)... a od tebe ni cusa ni glasa. Znam da ti nije
lako u tom nesrecnom ratu, i da nemas vremena da se javis svojoj majci, al da
mi je makar da cujem glas o tebi. Ne ljuti se sto ti cesto pisem, majka ko
majka, nesrecnica i ojadjenica, cim je stotinu konaka daleko od svog djeteta.
Po danu jos djene-djene, zabavim se poslovima, al po noci mislim samo na
tebe i na oci tvoje lijepe, pa ne mogu da zaspim. Cekam, nece li zvekir udariti
na avlijskim vratima, nadam se, luda, doci ces... (de, nemoj sad plakati, da
ovo svrsimo)... ili ce neko donijeti glas o tebi. Za nas ne brini, dobro nam je...
(znam da nije dobro, ali ti on ne moze pomoci, a njemu ce ovako biti lakse)... i
zaduha mi je gotovo sasvim prosla. Mejra pita za tebe svaki dan... (zar ne pita
vise? Udaje se?)... djevojke pitaju za tebe svaki dan..."

Zaustavljao sam ruku i slusao te lijepe rijeci sto su licile na starinske pjesme.
Tuga, stara stotinama godina, osjecala se u tim rijecima, u tim pismima
pisanim vise za one koji salju nego za vojnike, a slali su ih u vjetar, u nedodjin,
i sagorjece na nekoj komordzijskoj vatri, u prvoj hladnoj noci.

I dok sam ja, rastuzen, jedva uzdrzavajuci suze, slusao to tugovanje i
hrabrenje, suzbijajuci ozivljena sjecanja, Mula Ibrahim je bio potpuno miran.
Cak je primjecivao da mi ruka stoji nad nezavrsenim retkom, i upozoravao me:
Hajde, zavrsi to! A kad bi napisao pismo, prepuno ljubavi i ljepote, poslovno bi
uzimao novac za trud i stavljao ga u cekmedze, ljubazno preporucujuci
musteriji da opet dodje.

Od dva potpuno razlicita covjeka u njemu, koji je pravi?

Uvece je zapisivao svaku paru koju je primio, zahvaljujuci bogu na milosti.
Tada sam ga mrzio. Ruzno je zaradjivati na tudjoj nevolji, mislio sam. I rekao
sam mu to.

Ali mi platu nije povecavao.

- Plata ti je dobra - rekao je, ne saleci se. - U tvojim godinama ja sam dobijao
upola manje. I bio sam zadovoljniji nego sad. Znas li sta je najljepse u zivotu?
Zelja, prijatelju.

Zaista, nijednu zelju mi nije oduzeo, sve su bile na okupu, nezadovoljene, cak i
neprobudjene. Nisam se brinuo nizasto. Kad bih nasao vremena, isao bih do
Darive ili Kozje cuprije i, sjedeci na obali, slusao kako voda tece.

Mula Ibrahim me savjetovao:

- Zasto ne lovis ribu? Izgleda velika ludost, sto i jest, ali postane najveca
strast. I brani covjeka od njegovih ludosti. Svijet se moze rusiti, a ti ces,
nepomican, buljiti u vodu. Najveca mudrost u zivotu je da covjek pronadje
pravu ludost. Da je vlast pametna, naredila bi svima: udicu u sake, pa na
rijeku, lovi ribu! Ne bi bilo buna ni nereda. Kazem ti: lovi ribu, Ahmete Sabo!
- Ne mislim dizati bune, nije mi potrebna nikakva ludost. Miran sam, kao sto
vidis.