Page 10 - Meša Selimović - Tvrđava

otkrivsi se prvi put pred ma kim, tako, do kraja. I bio sam srecan sto sam
makar na nesto u drugom covjeku naisao prvi put, i samo radi mene.

Ime joj je Tijana, kci je pokojnog Mice Bjelotrepica, hriscanina, ubijenog rukom
nepoznatih i nepronadjenih ubica, prije dvije godine, kad je s curcijskom
robom posao na vasar u Visegrad. Vlasti nisu ni dugo ni pazljivo trazile ubicu,
po cemu se moglo zakljuciti da nisu ceznule za istinom, ili su je znale, pa su
pustile da sve pokrije zaborav.

Sve neobicno, sve kako ne treba. Ali nisam ni ja birao prilike, nisu ni prilike
mene: susreli smo se, kao ptica i oluja.

Kad sam dosao s vojne, docekale su me rdjave vijesti. Porodica mi je prosla
gore nego da je bila na Hocinu: otac, majka, sestra i tetka, svi su pomrli od
kuge. Ni grob im nisam znao; stotine su umirale u jednom danu, i zivi su zurili
da ih zatrpaju gdje bilo. Trosna porodicna kuca je izgorjela, zapalili su je Cigani
kad su se zimus sklonili od zime, zapalili nehotice, nepaznjom, zato sto nije
njihova. Ponekad bih otisao da vidim pocrnjele zidove i mrtve oci mrtvog
zdanja, u kojem nikako nisam mogao da zamislim bivse stanovnike: kao da je
bilo pusto odvajkada. Ni sebe nisam mogao da zamislim u toj kuci, nekad. Nije
me bilo u vlastitim uspomenama, kao da je to bio neko drugi. Basta je
razvaljena, vocke otrnjavile, bijedno i zalosno. Trazili su mi da prodam, nisam
htio. Kao da sam se nadao da ce se vratiti sjecanja, mozda ce mi biti potrebna.
Ali sam se toga sjetio kasnije, tada mi je bilo svejedno. Svejedno na neki
poseban nacin, bez duboke tuge i teskog zaljenja.

Obuzela me mirna ravnodusnost, ne tugujem, ne radujem se. Vidio sam toliko
smrti, da mi je vlastito izbavljenje izgledalo kao neocekivani poklon, ne znam
kako, ne znam od koga, ali nije daleko od cuda. Mozda je moja svijest jos bila
zbunjena pred tom neobicnom istinom, ali je moje tijelo potpuno shvatilo njen
znacaj. Zivio sam, u stvari, svoj drugi, tudji, poklonjeni zivot, sve ostalo nije
vazno, za sad nije vazno. Ovo je visak, ovo je sreca, koju hiljade drugih nije
moglo da razumije, jer nisu posli mojim putem. Malo je ljudi u gradu moglo da
kaze, mozda samo ja, jedan jedini: srecan sam, ziv sam. Nisam to govorio, ali
sam snazno osjecao, svakom zilicom. Drugi to nisu mogli, jer nisu visili nad
ponorom.

Nista drugo me se nije ticalo, cak ni moguci sutrasnji bol. Niko me nikud nije
pozivao, nista mi nije nudio, niti sam ja trazio. I nikome nista nisam zamjerao.
Mogao sam ljudima izgledati cudan, kao da sam izgubio razum. Nisam imao
zaposljenja, niti sam imao kuce, nisam imao nista, a bilo mi je svejedno.

Satima sam sjedio pred Begovom dzamijom, na kamenu, i gledao ljude kako
prolaze, ili nebo, ili nista. Slusao sam vrapce i njihovo smijesno cavrljanje, kao
u dobrodusnoj svadji, ili u vedrom pricanju o svemu i svacemu. Licili su mi na
male, obicne ljude, pomalo svadljive, dobrodusne, vedre, povrsne, miroljubive,
malim zadovoljne, izdrzljive u nevoljama, spremne na sitno zakidanje, bez
velikog ponosa. Bili su pitomi i bezopasni, kao djeca. I djecu sam volio, njihove