Page 13 - Meša Selimović - Tvrđava

- Covjek se navikne na svaki smrad.

Mula Ibrahim je odgovarao dobrodusno, s lijepim smijeskom i bez pozivanja na
bozije ime, jer smo bili sami:

- Ja uvijek kazem: neka nije gore.
- Sto rekao onaj pametni covjek kad su ga vodili na vjesala.
- S pravom! Mogli su ga odmah ubiti, i ne bi mu ostalo ni tih nekoliko casaka
zivota. A do vjesala jos ima nade.
- Uzaludne.
- Kakve-takve. I to je bolje nego nista. A ovaj smrad, vidis, meni upravo
odgovara.
- Kako moze da ti odgovara?
- Evo kako: zasto su javni nuznici ovdje? Zato sto je ovo srediste carsije. A
meni bas takvo mjesto treba, pod nogom je svakome. A birajuci izmedju cistog
vazduha sa sirotinjom, i smrada sa zaradom, pametan covjek nece mnogo
razmisljati. Dvije lubenice pod jedno pazuho ne mozes staviti, dva dobra tesko
mozes sastaviti. Neka nije gore.
- Amin.

Mula Ibrahim je toliko zadovoljan ovim poslom, da je pravo cudo kako ga nije
ranije pronasao. U vojsku se prijavio bjezeci od jednolicne duznosti dzamijskog
imama i djecijeg ucitelja, a jos vise od osamnaest grosa plate na godinu.
Omamila ga je pomisao na pedeset grosa pisarskog ajluka, uz besplatnu hranu
s vojnickog kazana, a potajno se nadao i nekoj sreci, necijoj podrsci, kad se
vrati, nekom polozaju koji nece biti sirotinjski. A vratio se bez pare, bez novog
odijela, bez zdravlja, i bez izgleda na ma kakvu sluzbu a ne gospodarsku. Kod
kuce je nasao dvoje djece manje nego sto je ostavio, umrla su od kuge, i
zahvalio bogu sto nije nasao vise, kao neki drugi, uz nesebicnu pomoc onih koji
nisu isli u rat. Zena mu nije predbacivala zbog tog nekorisnog lutanja po
svijetu, a imala bi pravo, samo je zahvaljivala bogu sto je ostao ziv, jer bi se s
preostalo troje djece mucila do kraja zivota da je on poginuo. Rekla mu je
samo:

- Sto da se u tim godinama lomis po svijetu? Zar ne mozes biti pisar i ovdje?

Kao da je od bijesa isao u rat! Sirotinja ne bira, vec cini sto mora, sastavljajuci
kraj s krajem. A onda se poceo navikavati na tu misao. Zasto ne bih pokusao?
Zasto bi za svojom srecom morao trcati na kraj svijeta? Otisao je bogatom
Sehagi Soci i pozajmio novac da otvori pisarsku radnju. Dao mu je bez rijeci i
bez priznanice, i sto je jos ljepse, bez kamata. Nasao je i ducan (knjigovezac
Ibrahim Paro poginuo je na Hocinu), ocistio radnju od cirisa, misijih ogrizina,
malo je uredio, kupio nesto namjestaja, hartije, pribor za pisanje, i sjeo da
ceka musterije, moleci se bogu da mu pomogne. I pomogao je: musterije su
pocele da dolaze u vecem broju nego sto se nadao, i on se uvjerio da zenina
grdnja moze biti vrlo korisna, ako je primis kao savjet, i ako te sreca posluzi. A
njega je dobro posluzila, kao da je htjela da ga bogato obesteti za sve ono
vrijeme kad ga je uporno zaobilazila. A znao je (tako mi je rekao kad smo pred