Page 179 - Meša Selimović - Tvrđava

po odlukama svoje ciste savjesti, ocajnicki misli o vjecnoj dusi, o trajanju bez
prestanka, o mogucnosti da negdje i nekad nadje ipak neki smisao. Tako
zavrsava neslavno, potpuno dotucen. A koliko bi bolje bilo da se radjamo kao
starci, da polako postajemo sredovjecni, postepeno zaboravljajuci prvobitni
strah od smrti, pa oslobodjeni mladici, dovoljno lakomisleni da ni o cemu ne
mislimo suvise ozbiljno, pa bezbrizna djeca, a da umiremo kao novorodjencad,
ne znajuci nista ni o cemu, cisti kao zametak. Kakva bi to divna i slobodna
smrt bila! Ali kad ne moze biti tako, spas je u osvajanju ljubavi i covjecnosti.
Tako se lakse zivi, i lakse umire. Ne tice ga se sta ce s njim biti poslije smrti,
hoce li dusa istrunuti zajedno s tijelom, ali ce se povuci da se odmara i da
uziva, besposlena, ili ce, natrunjena i uprljana, biti poklonjena nekom
novorodjenom djetetu, sto bi bila velika nepravda prema cistom stvoru. Ali ga
se tice, i veoma mu je stalo do toga, da poslije njegove smrti ostane medju
ljudima, ili makar kod jednog covjeka, cisto ime i lijepa uspomena. Tako bi
sigurno produzio svoje kratko trajanje. Ta zelja obavezuje covjeka i za zivota,
da ne cini zlo, a ponekad da ucini i dobro. Misao o vjecnoj dusi ne obavezuje
ninasto, jer se o tome brine neka visa sila, ima sta covjek radio i ma kako
zivio, pa ce se i dusa okorjelog zlocinca useliti u tijelo bezazlenog
novorodjenceta. Misao o covjecnosti je pravicnija i ljudskija. A kratak zivot mu
ne smeta, samo ako je cist; ako je prljav, samo je vise zla. Sta bi i sa duzim
zivljenjem? Sta bi sa besmrtnoscu? To je najveca nesreca koja bi ljude mogla
zadesiti. Ahasver je najnesrecniji medju svim ljudima. Zgrozi se kad pomisli na
zivot bez svrsetka, bez konacnog smirenja, bez straha ali i bez radosti, bez
ljubavi jer je besmislena u tom trajanju bez kraja. Upravo strah od smrti daje
ljepotu svim stvarima, svemu sto dozivljavamo. Treba sve prozivjeti,
osvajajuci radost cistog zivota i ljepotu ljubavi prema ljudima, u ovom kratkom
preletu izmedju dvije tajne.

- A gdje su ti ljudi? - upitao je Sehaga silovito. - Ovi s kojima zivimo, gori su
nego vukovi. Rastrgace te samo ako posrnes.

Mula Ibrahim je odmahivao glavom, ne slazuci se sa Sehagom.

- Nisu svi ljudi takvi. Zli su isprednjacili, suvise se vide i osjecaju, zato mislimo
da su svi takvi. A nisu!

Onda je pogledao na ulicu. Dva njegova pomocnika polako su setala ispred
radnje, s tovarom snijega na glavi i ramenima.

Zbog Sehage ih je poslao iz radnje, zbog mene nije htio! Sve sto ucini,
suprotno je onome sto je goviorio. Zasto je onda govorio? I on i Sehaga? Da li
ljudi priznaju i cijene ono sto im nedostaje? Da li varaju druge, ili sebe? Ili im
je misao podijeljena na ono sto se zeli i ono sto se mora?

Ovako kao sto je govorio, Mula Ibrahim je sigurno zelio i da zivi, a onda se sve
isprijecilo ispred njegove zelje, i u dusi je ostalo samo prazno sjecanje na sebe
nekadasnjeg, s dobrim namjerama, sacuvano u rijecima koje nece nikad
postati djelo. Ali i ovo sto je ostalo, lijepo je, iako rusevina. Ne znam cije je
misli iznosio, ali su mi se ucinile vrednije od svega sto sam ikad cuo, mada