Page 175 - Meša Selimović - Tvrđava

razgovori, dugi razgovori kad sve govore odjednom, uglas, najcesce
pronalazeci u ljudima i stvarima ono sto je smijesno. Stedljive su, jer nisu
bogate; znaju za uzivanja, jer nisu siromasne. One su kao tresnjin cvijet,
razvice se samo ako nije ni suvise hladno ni suvise toplo. Ako su siromasne,
onda su mracne, neugodno zle, proste, cangrizave. Ako su bogate, onda su
hladne, odvojene od svega, uvijek u strahu od otvorene sale i otvorene radosti,
nikad jednostavno vedre.

I Tijanu je zatravila. Boze, kako je dobra, govorila je odusevljeno, kako je
vesela, kako je zadovoljna. Sreca da je Mahmut naisao na nju.

Tijana je drukcija. Suvise je rano osjetila bol, samocu, nesigurnost. I moja
majka je bila drukcija, neprestano u mislima za nesigurnim ocem.

Da li sam slucajno naisao na Tijanu, ili sam nesvjesno isao za majcinom
slikom? Nisam znao, namirisao sam, unutrasnjim culom osjetio, ono sto se ne
moze izvana vidjeti. Vracao sam zeljeno djetinjstvo, izgleda.

Mahmutova zena je blagoslov bozji, ali ne znam da li bih bio zadovoljan da je
Tijana kao ona. Mozda bi mi smetalo kad bi bila tako jednostavna. Mozda je
Tijanina osjetljivost znak i bolest punije misli i zivljeg osjecanja. Bol i misao
oduzimaju nam bezbrizan smijeh.

Ali, ne vjerujem da Mahmutova zena ne zna za bol i za misao. Izgleda da ima
ljudi, mada su rijetki, kojima ni bol ni misao ne uniste vedrinu i jednostavnost.
Cak ih ucine boljim. Ne znam kako to postizu, a volio bih da saznam.

Zacudio sam se sto je otvoreno upitala Tijanu da, li nam stogod nedostaje. Kad
je Mahmut ljut, kad mu ona ne da za rakiju, on namjerno uzme ponesto od
poznanika, sta bilo, da osramoti i sebe i nju, da joj napakosti, i da je prisili da
odrijesi maramu s novcem koju krije u njedrima, jer bi on sve potrosio. Tijana
je rekla da nam nista ne nedostaje niti ovdje ima sta uzeti. Mahmutova zena je
povjerovala, ili se pravila da vjeruje, ali su njih dvije poslije toga postale
nerazdvojne.

Jednog jutra Tijana je rekla da ide Mahmutovoj zeni, ostace sat-dva, i vratice
se u podne, da spremi rucak.

Zacudio sam se, pomalo mi je i krivo. Eto, ja joj nisam dovoljan, i uzalud sam
obecavao i sebi i njoj da je necu ostavljati samu. Ona ce ostaviti mene. Odvaja
se, polako. Ali je ipak prevladala razumnija misao, da je tako bolje, prohodace,
potrebno joj je, ispricace se, razvedriti, nesto ce raditi, i nece misliti na strah i
smrt. Bice manje razloga za svadju.

A sta cu ja raditi? Zelio sam da budem ovako slobodan, a sad ne znam kuda
cu, ni sta cu sa slobodom. Nemam volje da odem u kafanu, ljudi pricaju uvijek
jedno te isto, ja cutim.

Da hodam ulicama, kao budala? Bilo bi smijesno, suvise zaludno.