Page 183 - Meša Selimović - Tvrđava

Ali ko se usudio da dizdaru pomene izdaju posla koji vrsi? Da je dizdar odbio,
taj nepoznati ne bi dobro prosao. Sigurno bi se nasao u lagumu s Ramizom. Ma
ko bio, morao ga je dobro poznavati, da ga ne uplasi opasnim prijedlogom. Je
li to ucinio Osman, koji bi bio spreman i da ubije, ako ne bi uspio u
pregovorima? Ili sam Sehaga, cije bi odricanje bilo jace od dizdareve tuzbe? Ili
neko treci, koga nikako nisam mogao da zamislim, niti sam mu vidio slicnog
medju poznatim ljudima. Taj bi morao imati osobine koje je tesko naci
zajedno, cestitost, da mu mogu vjerovati kao sebi, mudrost, da zna prici
dizdaru a da ga ne uplasi i ne odbije, neustrasivost, da se ne boji posljedica
zbog moguceg neuspjeha. Ko je taj covjek?

Da su meni slucajno ponudili, odbio bih i pomisao da razgovaram s dizdarom.
Ne bih se u to upustio ni po koju cijenu, cinilo bi mi se da potpisujem svoju
smrtnu presudu.

Ovo smijem, zaista nije opasno, dolazim kao slucajni prolaznik, izmamio me
prvi snijeg, izrucicu tudju poruku, kao da ne znam o cemu govorim, ne mogu
biti sumnjiv ni po cemu, cak i kad bi se saznalo. Eto, svaki posao nadje covjeka
po svojoj mjeri. Moja mjera je sitna, kao i posao koji vrsim. I vise mu ne treba.

Starog Omera Skakavca sam ugledao odmah, s ulice, vilama je skidao sijeno
sa stoga, visok, mrsav, zilav, raskopcane kosulje, golih prsa, ogrnut kozuhom
koji mu je smetao u poslu, pa ga je odmjerenim trzajima nabacivao na
ramena.

Dva momka, sigurno sinovi, odnosili su sijeno u staju, iz koje se culo rzanje
konja i nemirno udaranje konjskih kopita.

Starac me hladno pogledao ostrim crnim ocima kad sam mu prisao, ocima
opasnim i nepovjerljivim, prijetecim kao vrh noza, ne bih volio da stanem pred
njih kad planu, kad iz ovog zara, pod bijelom nastresicom gustih obrva, bukne
pozar. I sve je na njemu na oprezu, kao i oci, zgrcene ruke kojima je
obuhvatio vile, u sirok trokut rastavljene zilave noge, isturena koscata brada,
stisnute usne.

Nije upitao zasto sam dosao, sta zelim, koga trazim, cekao je, a odredice se
kad ja kazem svoje. Ako bude nevazno, znacajno, opasno, sve ce docekati
jednako i ucinice ono sto mu je najkorisnije.

Zlokobno je to njegovo cutanje. Dok ne kazem, ja sam mu neprijatelj. Zato
sam progovorio neupitan, istresavsi u jednom dahu, Zajkovu i Osmanovu
poruku.

Stari Skakavac me saslusao s istom prijetecom mirnocom, samo mu se
izmedju bijelih vjedja ukazao ostar usjek, i ljutito pozvao sinove.

Istrcali su iz staje, s vilama u rukama, i gledali u mene prijeteci.