Page 176 - Meša Selimović - Tvrđava

Da idem na rijeku, da gledam vodu, nije mi ni palo na um. Zato sto pada
snijeg, zato sto ne osjecam potrebu, zato sto ni od cega ne bjezim. Nisam vise
prazan, ne znam kakav sam, ali prazan i pust nisam.

Pale su mi, na um knjige, one nisu covjek sav vec ono sto je u njemu najbolje,
covjek odabranih trenutaka. S tim zivim covjekom koga nema, mozes
razgovarati, mozes uzivati, a ne moras mu se ni zahvaliti. Mozes se s njim
svadjati, a on nema mogucnosti da ti odgovori ista osim ono sto je vec
napisao. Mozes se ponositi svojom pamecu, govoreci mu gluposti, strpljivo ce
te saslusati. Mozes ga ostaviti i preci drugome, nece se naljutiti. Srdacno ce te
docekati, ako mu se vratis, uvijek spreman da pocne razgovor s tobom.

Nisam otisao na taj razgovor, u biblioteku.

Sjetio sam se Mula Ibrahima, otici cu do njega, da vidim sta zna o Ramizu, da
mu kazem kako kod Sehage nisam nista ucinio, da govorim sta bilo, od ovoga
svijeta, ne o vjecnim otvarima, ne danas, ne mogu bez ljudi, a on mi je
najblizi, kakav je da je. Pomagao mi je dok je smio, htio je da pomogne i kad
nije smio, i nije kriv sto nije onakav kakvog bih ja zelio. I vise zalim sto nije
drukciji nego sto se ljutim.

U radnji sam zatekao Sehagu Socu i Mula Ibrahima u razgovoru koji mi se
ucinio zanimljiv.

Sehaga mi je mahnuo rukom, Mula Ibrahim ni to. Slusao je sta Sehaga govori,
zamisljen i ozbiljan. Sehaga se prekinuo samo za trenutak, da me pogleda,
malo nezadovoljan sto sam upao u ovo povjeravanje, rodjeno iz nekog
saglasja medju njima, neke klime, neke potrebe, a sad se treba prilagodjavati
trecem. Ali, izgleda, da mu je velika vojska rijeci postrojana iza cela, i mora da
ih pusti, nestrpljive su, dosad je premalo rekao, i nastavice, zbog sebe, ne
zbog Mula Ibrahima, ne zbog mene.

Trazio je samo razumijevanje, ili cutanje. Kod Mula Ibrahima ce naci oboje. Ja
cu mirno cutati.

Covjek zeli moc (rekao je, gledajuci u Mula Ibrahima, koji je pazljivo slusao).
Zato sto zivi, sto se krece, sto se sudara s ljudima. A zeli da nesto ostavi iza
sebe, da nesto stvori, da ne bi samo bitisao, kao drvo. I izgleda mu da je nesto
postigao, da je snazan i vazan, da moze mnogo. Ali bog ucini da odjednom
progleda i vidi, ne ovim ocima, vec onim drugim, vidovitijim, da je samo zrnce
pijeska u nesagledljivoj pustinji ovoga svijeta, sitan i nevazan koliko i mrav u
mravinjaku. Da li mravi zele moc? Zele li da budu snazniji i znacajniji od
drugih? Imaju li svojih briga, muka, nesanica, ocajanja? Ne znamo, i ne tice
nas se, suvise su sitni za nas. Zar onda ne bi mogao da postoji neko veci i od
nas, kome su beznacajne nase brige i nevolje? Mi ga ne vidimo, jer je
neuhvatljiv za nasu misao, osjetimo ga samo kad nam se u necemu pokaze
njegova volja. Ni, mrav ne vidi covjeka cijelog, zbog svoje velicine covjek i ne
postoji za mrava, vidjece samo prst, ili grancicu, ako mu preprijecimo put,