Page 186 - Meša Selimović - Tvrđava
P. 186
Bolesno sam zamisljao skrsenog mladica, koga je unutrasnje krvarenje davilo,
kako posljednjim ostacima snage privlaci prebijenu ruku da bi zastitio glavu,
nadajuci se jos necemu. Ili se ne nadajuci nicemu. Ili ne misleci nista. Ili
misleci da je pravo sto cine s njime, i zato je cutao, to je njihova porodicna
stvar, zato ne treba ni jauknuti, da niko ne bi cuo. Ovo se tice samo njih, i
nikoga vise. I on, i otac, i braca, bili su u vlasti zakona jaceg i vaznijeg od njih.
A mozda je to i pobuna mladiceva protiv surovosti tog zakona? Sve je isto, u
malim i velikim zajednicama.
Mucno mi je od tog zamisljanja, od mnostva uzasnih slika, pokreta, uzasa, krvi
koja se lijepi za poludjele pesnice, kostiju koje se necujno krse, silovitog
disanja od napora i od muke, sve do potpune tisine kojoj je ime smrt. A jos mi
je mucnije sto sam tim zamisljanjem otezavao osjecanje svoje krivice. Uzalud
je moja uzbunjena savjest vikala da bi se desilo i bez mene. Desilo se sa
mnom, i vise to ne mogu izmijeniti ni zaboraviti.
Kakav je ovo zivot, kakav svijet, u kojem cinim zlo, i kad mislim najbolje!
A cinim zlo i kad nista ne cinim, ostavljajuci i zlo i dobro na miru. Cinim zlo i
kad govorim, jer ne kazem ono sto bi trebalo. Cinim zlo i kad cutim, jer zivim
kao da me i nema. Cinim zlo zato sto zivim, jer ne znam kako da zivim.
Slucajno prisustvujem zivotu, i sve sto ucinim, nije moje.
Ubio sam covjeka zato sto sam se pomaknuo, zato sto sam rijec rekao. Ne
poznajem ga, nikad ga vidio nisam, a znam, ja sam kriv sto ga nikad vidjeti
necu. I ne pitam se o njemu, zasto je povrijedio zakon porodicne tvrdjave, je li
mu dojadilo cutanje, je li zelio da pobjegne, je li zelio da kaze o sebi nesto
lijepo, vazno, suvise je mlad, potrebno mu je ne samo djelo, vec i rijec o djelu,
mozda samo rijec o ma cemu svome. Pitam se o sebi, zasto sam pristao da se
umijesam u tudji zivot, ne misleci nista, u zelji da pokazem hrabrost koju
nemam, i da budem donekle jednak s ljudima s kojima jednak nikada ne mogu
biti, i pitam se, sta sam to rekao sto je toliko razgnjevilo starog Omera, je li mi
izmakla neka ostra rijec, je li izgledalo da sam ogorcen zbog postupka
mladiceva, je li bilo stogod uvredljivo u nekom mome pokretu? Ne, nista od
svega toga nije bilo, bio sam smusen, pomalo uplasen, pomalo uvrijedjen sto
me starac gleda kao neprijatelja, sto me jedva slusa, mislio sam na sebe, ne
na ono sto govorim, ne na mladica o kome govorim. I to mu je bila presuda.
Zato sto sam rekao svejedno kako. Zato sto sam dosao, svejedno zasto. Zato
sto sam stao na tudju stazu.
Osman je nesto pricao, ne znam sta, smijuci se, kao i uvijek, dok smo isli
prema dzamiji. Ja sam gledao u snjeznu prtinu i mislio o svojoj krivici. Snijeg
nije vise cist i lijep, pretvorio se u ruznu lapavicu, primjecujem to usput,
nesvjesno, iz ascinica se osjeca tezak miris masla od kojeg jedva disem,
Osmanov smijeh mi lici na ruganje mojoj muci.