Page 198 - Meša Selimović - Tvrđava

opet sjeo, i opet ustao, i sjeo, kad je Mahmut doveo Avdagu do secije, kao
nevjestu. Tako mi je pokvarilo raspolozenje i Mahmutovo i moje ponasanje, a
moje smijesno ustajanje me uvjerilo da je u nevaznim stvarima najbolje uciniti
ono sto i drugi cine, jer bi mogao uciniti ono sto niko ne cini.

Steta sto ne mogu da odem odmah, bilo bi nezgodno, izazovno, i mozda bih
opet nekoliko puta polazio i odustajao, kao sto sam sjedao i ustajao. Najgore
je sto covjek, zbog jedne sitne greske, pocne da ih nize, kao djerdan. Nista
toliko ne mrzi usamljenost kao pogreska.

Najmanja je mogucnost da pogrijesim ako budem cutao.

Cutao je i serdar Avdaga.

Srecom, govorio je Mahmut. Pricao je isto sto i meni, cak istim rijecima, ne tice
ga se sto ja slusam (ranije to nikad ne bi ucinio), o krecenju, o pranju, o
stvarima, o misevima, o zrnima zita u jednoj oki, o steti, o mackama iz
komsiluka, i o koristi od njih, sto je priznao i sam Osmanaga.

Jedva sam se uzdrzao da se ne nasmijem, kad je Avdaga upitao: koji to
Osmanaga? Samo on nije pitao podsmjesljivo i gorko, kao ja, on zaista nije
znao ko je Osmanaga, jer Osmana niko tako nije zvao.

Mahmutovo pricanje je bilo glupo i sitnicavo, kao i maloprije, mozda jos
nepodnosljivije, jer sam slusao drugi put, a ovi zidovi ce ga slusati svaki dan,
ja necu nikad vise. Ali je sada, i ovakvo kakvo je, ovo dosadno trabunjanje bar
imalo nekog smisla, sluzilo necemu, ispunjavalo je mucnu tisinu koja bi nas
mogla poklopiti.

Izbjegavao sam Avdagin pogled, toboze slusajuci Mahmutovu pricu. A kad bih
ga pogledao, vidio sam da cuti i slusa. Cuti sigurnije nego sto slusa, pogled mu
je prikovan za zar u mangali. Cutanje mu je tesko, teretno, mucno, puno zle
volje i, zacudo, tuge. Tuge, zaista!

Odakle tuga u srcu i na licu ovog covjeka koji ni ubijenog brata nije pozalio,
koji nikog svoga nema jer mu ne treba, kome je njegova sluzba i zena, i djeca,
i ljubav, i sreca? A ipak, tuga i potistenost vire mu iz ociju, iz drzanja, iz svake
crte lica, isti kao kod svakog drugog covjeka.

Ali, sto mu je muka na licu izgledala teza, glava mu je padala sve nize, i kad se
cinilo da ce zaspati, odjednom je digao ruku usred Mahmutove price, i prekinuo
ga, ne sacekavsi ni kraj recenice o mackama i misevima.

Mahmut je poslusno zacutao, ni zbunjen ni uplasen, i mirno cekao njegovu
rijec.

Avdaga je upitao tiho:

- Zasto ti je Osman dao ovo mjesto?