Page 200 - Meša Selimović - Tvrđava

sumnja, napad ne moze dugo trajati. Vrtjeli bi se u sumanutom krugu istih
pitanja i istih odgovora, i sumnja ne bi postala sigurnija.

Ali Avdaga jos nije bespomocan: poceo je da kruzi oko zrtve, suzavajuci krug.
Upitao je:

- Jesi li poznavao dizdara?
- Kojeg dizdara? - upitao je Mahmut, nemocno lukav.
- Dizdara.
- A, dizdara!
- Jest, dizdara.
- Poznavao sam ga.
- Dobro?
- Samo iz vidjenja.
- Jesi li cesto s njim razgovarao?
- Nikad, a ne cesto. U zivotu s njim nisam progoviorio ni rijec.
- Sjeti se!
- Znam dobro.
- Da li bi se mogao zakleti?
- Mogao bih.
- A kad si bio zatvoren u tvrdjavi?
- A, to! Ne znam, mozda me pitao za ime.
- I za krivicu.
- Zaboravio sam.
- Jesi li zaboravio jos stogod?
- Ne znam na sta mislis.
- Kad si posljednji put govorio s njim?
- Kazem ti, onda, u tvrdjavi.
- Ne kazes ti, vec ja. A sad, uskoro?
- Poslije onog, nikad vise, djece mi moje.
- Vidio sam koliko vrijedi tvoja zakletva.
- Upitaj dizdara, i on ce potvrditi.

Opet je naislo cutanje, kao oblak.

Mahmut je grcevito odbijao da je razgovarao s dizdarom, kao da je to samo po
sebi sumnjivo. Tako bi odricao da je setao pored rijeke, da je jeo sarmu za
rucak, da ima pet umjesto cetiri macke, samo kad bi ga Avdaga o tome pitao,
jer ko zna sta sve moze biti sumnjivo i opasno.

A meni je tek tada postalo jasno. Avdaga vrsi istragu zbog otmice, i misli da je
Mahmut razgovarao s dizdarom! Za tu uslugu Osman mu je dao posao.

Zao mi je Mahmuta, znam da nije umijesan nista, a ne mogu mu pomoci. Kako
da kazem Avdagi: Osman Vuk nije znao za Mahmuta, sreli su se tek u noci kad
je otmica izvrsena.

Zasto mu je dao posao, ne znam. I mene i Mahmuta je iznenadio, mozda i
sebe, tim trenutkom slabosti, koji se nece skoro ponoviti.