Page 203 - Meša Selimović - Tvrđava

ovome nisam oprostio. Svakome cu priznati pravo da me prevari, osim
prijatelju.

Avdaga je cutao, dzarajuci masicama po zeravici sto se gasila. Sta ceka, zasto
ne ode? A mozda nece ni otici, ni on ni Mahmut, sjedice obojica kraj mangale,
ohladice se kao zeravica, cuteci, umrijece, cuteci. Tuzilac ce ostati bez dokaza,
optuzeni bez kazne.

Ali je polumrtvi Avdaga, jos ziv, na zalost, ispravio svoja jaka ramena, i
pogledao u mene.

Je li na mene dosao red?

Glas mu je tih, umoran, tuzan. Ja sam razdrazen i gorak. Nismo za razgovor ni
ti ni ja, sta hoces od mene?

Ali on vrsi duznost, i ne zna sta je umor. Upitao me:

- Zasto Osman nije tebi dao magazu?
- Sta bih ja s magazom?
- Ti trazis nesto bolje?
- Ja ne trazim nista.
- Od cega zivis?
- Kradem, otimam, ubijam, kako kad.
- Vidio sam te na dzenazi Avdije Skakavca.
- I ja sam vidio tebe.
- Zasto si bio?
- Nisam znao da je zabranjeno.
- O cemu si razgovarao sa starim Omerom Skakavcem u njegovoj avliji?

Sreca da sam na ovo mislilo ranije, Osman mi je to pomenuo.

- Cuo sam da ima dobrog duhana, trazio sam da mi proda.
- Jesi li kupio?
- Nisam. Nije imao.
- Poslije su njegovi sinovi s konjem otisli po Avdiju.
- To ne znam.

Sjetio sam se Osmanova savjeta, da je ponekad dobro pucati prvi. Upitao sam:

- Od cega je umro mladic? Kazu da je bio zdrav.

Pogledao me, zivlje i pazljivije nego sad, i ja sam se pokajao sto sam istrcao.
Mozda nije pametan, ali ne da od sebe praviti budalu. Nije mi odgovorio, i to je
najgori odgovor, kao da je rekao: ti mene pitas!

Posjedio je jos malo, zagledan u mangalu, a onda se polako digao i, ne zureci,
izasao iz sobe.