Page 23 - Meša Selimović - Tvrđava
P. 23

a ne ponos. To je razlog da covjek place a ne da se raznjezava. Za cime je
            ceznuo dvadeset godina, pobogu brate! Za ovom siromasnom zemljom, za
            pakoscu sto u nama zivi duze i jace i od materinske ljubavi, za neodoljivom
            potrebom da cinimo zlo kad god mozemo, za nasom divljom turobnoscu?

            - Zemlja ko zemlja, ljudi ko ljudi, isti svugdje - rekao je Mula Ibrahim oprezno,
            plasljivo gledajuci u ozbiljnog Sehagu i nasmijanog Osmana Vuka.
            - Niti je zemlja kao druge, niti su ljudi kao drugi! Zemlja je bijeda. Je i vam
            palo u oci kako se zovu nasa sela? Reci im, Osmane!
            - Zloselo, Blatiste, Crni Vir, Paljevina, Glogovac, Gladus, Vukojebine, Vucjak,
            Vukovije, Vukovsko, Trnjak, Kukavica, Smrdljak, Zmijanje, Jadovica...
            - Eto! Sve cemer, sirotinja, glad, nesreca. A ljudi? Gadno mi je da govorim. A
            zasto je tako? Ne znam. Mozda zato sto smo po prirodi zli, sto nas je bog
            obiljezio. Ili sto nas nesrece neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha,
            bojimo se da cemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je onda
            cudo sto se uvijamo, krijemo, lazemo, mislimo samo na danasnji dan i samo
            na sebe, svoju srecu vidimo u tudjoj nesreci. Nemamo ponosa, nemamo
            hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni.

            Mula Ibrahima je oblivao znoj, bojao se mocnog Sehage a jos vise onih kojima
            se njegove rijeci ne bi dopale, pa je pokusavao da bar sebe ogradi:

            - Ne treba sve gledati crno, Sehaga.
            - I ja tako kazem, Mula Ibrahime, lazem i sebi i drugima. Ali ponekad, ne tako
            cesto, kad mi se zgadi laz, onda progovorim istinu. Crno je, Mula Ibrahime, u
            teskom vremenu zivimo, a zivimo jadno i sramotno. Utjeha je samo sto ce oni
            koji budu poslije nas zivjeli, preturiti preko glave jos teza vremena, i pominjati
            nase dane kao srecne.

            To su bile najcrnje rijeci koje sam ikada cuo, i padale su na dusu tesko, kao
            zagrobne pjesme. Mozda zato sto je govorio bez zestine, mirno i uvjereno,
            hrabro a opet mocno. Sigurno nije istina sve sto govori, ali je najveca istina
            njegova tuga.

            Nisam mogao a da ga ne upitam, na veliko zaprepastenje Mula Ibrahimovo:

            - Zar smo svi zli, Sehaga?
            - Svi. Neko manje, neko vise. Ali svi.
            - Seljaci iz Zupce, cuo si za njih, nisu zli. Vojnici sa Hocina nisu zli. Mi smo
            nesrecni, Sehaga, bez svoje krivice.

            Ali se u njemu, izgleda, utulila vatra i iscilila potreba da govori. Sumorno me
            pogledao i izasao. Ispratio sam ga na ulicu, rekavsi da bih volio da nastavimo
            ovaj razgovor. Njegove rijeci su mi pale na dusu kao zeravica.

            Ne, rekao je bezvoljno, nikakav razgovor necemo nastavljati. Ako me to
            zanima iz obicne radoznalosti, onda ne vrijedi ni govoriti. Ako me nesto boli,
            zasto mi je potrebno tudje misljenje? On ne drzi ni do svog, a kamoli do
   18   19   20   21   22   23   24   25   26   27   28