Page 21 - Meša Selimović - Tvrđava

Poslije rucka kod Mula Ibrahima, otisli smo u moju ruznu sobu, i gledali se
zbunjeno.

- Bilo je lijepo - rekao sam.
- Vrlo lijepo.
- Docekali su nas srdacno.
- Zato sto su dobri ljudi.
- Jesi li zadovoljna?
- Jesam.
- Ne bih rekao. Nesto te muci.
- Malo sam zbunjena.
- Zasto?
- Ne znam. Proci ce.
- Mozda ti je zao sto nikog od nasih nije bilo. Mojih nema, mrtvi su, a tvoji su
ljuti. Sta mozemo.
- Sjedi kraj mene. Daj mi ruku.

Cutala je, pribijena uz mene, kao da trazi zastitu. Preboljevala je sto su je
njeni napustili. Navikavala se na mene. Sad nikoga nemamo ni ona ni ja,
hocemo li biti dovoljni jedno drugome? Kakvi su bili njeni djevojacki snovi,
kakav je bio onaj zeljeni koga je zamisljala, da li je i u najruznijem snu vidjela
ovu strasnu sobu, koja je i meni odjednom postala nepodnosljiva?

Da li da je upitam, ili da je pustim da se navikne na ono sto ce biti njen zivot?

Tada je neko pokucao na vratima.

Ko bi mogao da bude? Nikog nismo ocekivali.

Otvorio sam: nepoznat covjek je stajao preda mnom, cudno ozaren, ovlazenih
ociju, sa srecno sjetnim smijeskom, kao da je pobjegao sa vlastitog pogreba.
Nije izgledao narocito pametan, tako raznjezen, a sigurno ni ja: zacudjeno sam
gledao njegovo lice obasjano srecom, koja mi je bila nepoznata kao i on.

Rekao je da trazi mene, i da zeli samo da me vidi. On je Ferhad, blizi rodjak
moje majke, a nije cudo sto ga ne poznajem. Prije dvadeset godina, za vrijeme
pobune brace Morica i Sari-Murata, pobjegao je u Valjevo, i sad se, eto, vratio.

Potpuno sam bio zaboravio za tog svog rodjaka, o njemu sam slusao u kuci, a
zaboravio sam i zasto je pobjegao, i na cijoj je strani bio, na strani brace
Morica, ili gradskih trgovaca. Ali mi je bilo drago sto je neko od mojih, a zaista
kao da je ustao iz mrtvih, dosao da me posjeti upravo u casu kad smo mislili
da nikog svog nemamo.

Ponudio sam da sjedne, on se pozdravio sa snahom, kako je lijepa, rekao je,
dar nam nije kupio, jer je kasno saznao za vjencanje, i zurio je samo da nas
vidi, a dar ce donijeti sutra. Pricao je, pricao, pa bi zacutao, obasjan nekom
radoscu, uznemiren neznanom srecom, meni sasvim dalekom, a ja sam mislio
kako je sve to cudno. Samo dvadeset godina je proslo, a sve se zaboravilo, i