Page 240 - Meša Selimović - Tvrđava

Uvece se buka karnevala priblizila nasoj gostioni, i Sehaga se digao da vidi, ali
je posrnuo, kao da su mu noge glinene. Jedva sam ga pridrzao da ne padne.
Uplasen slaboscu ovog jakog covjeka, zamolio sam ga da se raspremi i legne,
a karneval cemo vidjeti i sutra.

Nemocan, dopustio je da mu pomognem, i legao, zatvorivsi oci. Nije ih otvorio
ni kad se buka zacula pod nasim otvorenim prozorima.

Pogledao sam na ulicu. Stotine muskaraca i zena, u najneobicnijim i najludjim
haljama, tiskalo se u neopisivom metezu, glasovi su se slili u mocan sum, u
kojem se jedva razabiralo ista pojedinacno, svjetlo baklji i lampiona bljestalo je
na tihoj vodi kanala.

Zbunjeno sam gledao tu sarenu gomilu sto se vrtjela, ljuljala, zajedno kretala i
zastajala, a opet je svako za sebe jurio, skakao, igrao, pjevao, kao da su se
takmicili ko ce uciniti vise ludosti. Okretalo mi se u glavi od tog cudnog veselja
sto je licilo na razdrazenost. To nije radost, to je otimanje. Brze! Ludje! Juce je
bila cama i strogost, i sutra ce biti, ugrabi sto vise od danasnjeg slobodnog
dana!

- Sta vidis?

To je Sehagin glas.

Prisao sam mu:

- Kako ti je?
- Sta si vidio na ulici?

Rekao sam, u tri rijeci.

- Ne svidja ti se, izgleda.
- Ne znam. Zure da se izluduju, kao da ih sutra ceka zatvor.
- Izdvojen si, zato ti izgleda cudno. Da si s njima, bilo bi ti lijepo.
- Mozda.
- To je svacije veselje. Dovoljne su tri krpe da ne budes ono sto si svaki dan. I
maska na licu, da sakrijes sebe pravog, i da se ne stidis nikakve ludosti. Zato
sto ih svi cine. To je mudar dogovor: hajde da ne budemo pametni! Sve je
dopusteno, nista nije ruzno, nista nije grijeh. Ne cini to pojedinac, za inat
svima, da bi bio obiljezen. Vec svi. I onda grijeha nema, ni prijekora. Nekoliko
dana i noci biti ono sto hoces, odahnuti od svega, od zabrana, naredaba, lazi,
grubosti, stida, to je lijek za dusu. Mi to ne umijemo.
- A onda?
- Onda opet po starom, do novog ociscenja.

Ne, nije to ono sto ga boli, a nisam se usudio da ga pitam.