Page 238 - Meša Selimović - Tvrđava
P. 238
Ja sam taj Sehagin raj osjetio nosom: grdno su zaudarali kanali u koje se
nestedemice uliva necist ovog cudnog grada, a iznad nepomicne vode vukla se
magla, vonjajuci na plijesan, kao da vjetar nikad ne produva ovo ljudsko
naselje sa mnogo vode i malo kopna.
Nesto mi se ucinio sumnjiv Sehagin raj. Mozda je on lijepu sliku zivota, kako
ga zamislja, kako ga zeli, vezao uz ovaj grad, bez ikakva opravdanja, iz cisite
zelje da negdje tako bude. Da bi mogao misliti o njoj, gledajuci nasu sirotinju,
da bi se mogao tjesiti, gledajuci nas jad. Mozda je to i dio njegove osvete: eto,
kako u Venediku mogu! A mozda je i nesto vise od toga, vjera i zelja da ima
negdje jedan grad, da ima negdje jedna zemlja, gdje zivot nije muka i
nepravda. A ako ima na jednom mjestu, zasto ne bi bilo i na drugom? Taj grad
iz maste stvorila je zelja da bude. Nema ga, a on to nece da zna.
Ovo putovanje je, izgleda, hadziluk njegovom plemenitom snu.
- Zar nije lijepo? - podsticao je moju paznju, dok sam gledao stare nosace
kako pogureni sjede uz zidove kuca, zaklanjajuci se od vjetra.
Da li se i oni brinu o drzavi, ili o komadu hljeba? Da li oni vjeruju da je ovo raj?
Jesu li za njihovo uzivanje gradjene one divne palate? Da li oni smjenjuju
upravu? Da li njih pitaju za misljenje kad se dogovaraju o drzavnim poslovima?
Ima bogatasa, zato ima i sirotinje.
Nije tesko pozeljeti grad iz snova, tesko ga je zamisliti u stvarnosti, jos teze
odrzati vjeru u njega.
Kako je Sehaga sacuvao sliku svoje zelje?
Upitacu ga poslije, kad sam saznam sta zelim da ga pitam.
Na pristanistu nas je docekao Osman Vuk, koji je ranije stigao s tovarom vune.
Htio je odmah sve da isprica o poslovima, ali ga je Sehaga prekinuo umornim
pokretom ruke: poslije!
Osman Vuk nas je odveo u gostionu na kanalu, Sehaga se smjestio u lijepu
sobu s predsobljem, ja u manju, do njega.
Ostavio sam stvari, umio se, i otisao do Sehage, da se dogovorimo sta cemo
danas raditi. Iznenadio sam se sto lezi na postelji, obucen.
- Ne osjecas se dobro?
- Malo cu se odmoriti.
Osmjehnuo se:
- Godine nikome ne prastaju. Ranije sam lako podnosio put.
