Page 241 - Meša Selimović - Tvrđava

Rekoh da sam pustio Osmana Vuka, otisao je da se kocka s Grcima. Predao
sam mu novac koji mi je dao Osman, i Sehaga je stavio pod jastuk, ne
pogledavsi.

Osmjehnuo se:

- To spadalo ce nam pronijeti slavu po svijetu. Ljudi ce misliti da smo svi takvi.
A nekad mu zavidim na naravi. Njemu je svugdje dobro.
- A ja jedva cekam da se vratim kuci.

I odmah sam znao da sam pogrijesio. Nije trebalo to da kazem.

Nista ne odgovorivsi, Sehaga je okrenuo glavu prema zidu.

Cuteci, slusao sam huk karnevala, raspusni vrisak, stotinu zapocetih a
nedovrsenih pjesama, preglasni smijeh, slusao kao i Sehaga, i gledao u
njegovu bjelokosu glavu. Zalio sam ga, mozda i vise sto ne govori, sto krije
bol. A nicim mu ne mogu pomoci.

Na brodu je volio da mu pricam o ljudima, pomalo tuzno, pomalo smijesno,
kako i jest u zivotu. O svojim ratnim drugovima s Hocina i o drugima koje sam
poznavao, o knjigovescu Ibrahimu koji je pobjegao u rat od svoje tri zene, a
bolje bi mu bilo da je ratovao s njima nego s Rusima; o hadzi-Husenu Pismisu
sto se sklonio od povjerilaca u daleku Ukrajinu, ali je otplatio dugove s
najtezim kamatama; o Avdagi Suprdi koga nije ubio rat vec kriva kruska, o
Salihu Golubu i njegovoj jadnoj sreci, o Rabija-hanumi i njenoj kasnoj ljubavi,
o Mahmutovom strahu i prolivu, o ljudima i stvarima koje najjasnije vidis kad
im se smijes kroz suze.

Upitao sam ga:

- Hoces li da ti stogod pricam?
- Bio sam ovdje sa sinom prije cetiri godine - rekao je iznenada. - Cijelu noc
smo proveli na ulici, s maskama.

Provalilo je iz njega, nije mogao da ne kaze.

Nista nisam upitao, nista nisam rekao, neka kaze ono sto mora.

- Za osamnaest godina sto je rastao preda mnom, nikad nisam vidio da je tako
veseo. Mislio sam da dodjemo svake zime. A onda je otisao u rat.

Ne znam .. . ne znam zasto je otisao. Nije htio da ostavi drugove, mozda. Ne
znam.

Glas mu je suh, stegnut, tih.

Rekao je samo to, i opet se okrenuo zidu.