Page 36 - Meša Selimović - Tvrđava

Nasmijao sam se veselo, oslobodjen straha i nelagodnosti, izlijecen njegovim
strahom. A ustrasile su ga moje neozbiljne rijeci, kojima sam prkosio i sebi i
njima, ne znajuci zapravo ni od cega se branim, pa je, smeten, udario nogama
o stepenice, jedva savijajuci ukocena koljena. I gledao me kao palikucu,
zacudjen i ogorcen zbog moje jadne pobune. Badava, s takvim strahom ne
vrijedi zivjeti, i ne bih ni zivio, kad bi me jednom savladao. Jer, drugo je
uplasiti se kad ima razloga, u nesreci, ili ratu, to mora svako, a drugo je plasiti
se uvijek, od svega. Snazni Mehmed Pecitava, govorio je, nekad, u hocinskim
mocvarama: - Boj se ovna, boj se govna', a kad cu zivjeti?

Kad cu zivjeti, Mula Ibrahime, ako se budem uvijek bojao? Kad cu onda zivjeti,
gospodo iz neprijateljske zemlje?

Bilo je smijesno to moje kocoperenje, i znao sam da je smijesno, jer sam i ja
maloprije osjecao strah, a sve je nastalo u mojoj uobrazilji, i strah i opasnost.
Ali to je isto kao stvarno, i unaprijed sam se usancio u hladnoj odbojnosti.

Na prvom koraku u ovoj bogatoj kuci vidio sam da je moja odbojnost smijesna,
a oklop nepotreban. Domacin, hadzi Duhotina, nizak, velikog trbuha, nabijen
kao .nadjev, docekao nas je ozarena lica, toliko ponizno ljubazan, da nisam
vjerovao svojim ocima. Sta li je to Mula Ibrahim ispricao o meni? Ili je ovaj
divni covjek toliko plemenito gostoljubiv, da i svojim neuglednim gostima
ukazuje ovoliko postovanje? Kako je moja predstava o svijetu i ljudima bila
pogresna i nepravedno ruzna! - mislio sam ganuto zbunjen, spreman da svoju
odbojnost preokrenem u njeznu ljubaznost, kao grbava djevojka kojoj govore
lijepe rijeci.

Ali, avaj, nicemu neka se ne nada grbava djevojka!

Taj divni covjek je prosao pored nas, kao da smo sjenke. Njegovo ozareno
domacinsko lice, siroko raskriljene ruke za zagrljaj, i ponizna ljubaznost, nisu
bili namijenjeni nama, vec kadiji koji je dolazio iza nas.

Mula lbrahima i mene docekali su sinovi domacinovi, sluzbeno uctivo, da se ne
mozemo ni pohvaliti ni pozaliti, i odmah nas razdvojili, razvrstavsi njega u
srednju, mene u prednju sobu, do ulaza. Kadiju je domacin proveo u
posljednju, nevidljivu i nepristupacnu sobu, za najuglednije goste. Ti,
najugledniji dolazili su posljednji, i prolazili do svog izdvojenog skrovista,
obavijeni nijemim postovanjem i poniznim cutanjem, kao mrtvaci.

A gdje su ratnici?

Bilo ih je svega nekoliko. Ostalo su ljudi iz carsije, iz ureda, iz esnafa: ovo je
mjesto gdje se vrijedi pokazati. Mozda su mnogi slicni mome Mula Ibrahimu.

Nasmijao sam se, sjetivsi se njegovih ratnih zasluga.