Page 38 - Meša Selimović - Tvrđava

Zelio sam da se zabavi sobom, da me oslobodi svog neugodnog smijeha. Pitao
sam ga, i gurao mu bardak u ruke.

I zaista, pomoglo je. Jos je smijeh provaljivao iz njega, ali sve tise i rjedje. I
pili smo ponovo, nisam se vise pazio, samo da zaboravi ono sto sam rekao.

- Moje je sasvim obicno, nista.
- Svejedno, pricaj.
- Bio sam u ratu, zarobise me Austrijanci, tesko ranjenog. Izlijecili me, pa
zaboravili na mene. Sjekao sam drva u Tirolu. Tri puta sam pokusavao da
bjezim, pa su me zatvarali u sve dublju tamnicu. Pustise me poslije punih
devet godina. Hajde, vele, i ne pamti nas po zlu. Necu, velim ja, nisam bio u
svatovima vec u zarobljenistvu.

Dosao je kuci i zeni, ali u kuci i na zeni drugi, i na njegovom imanju. Petoro su
djece izrodili, s njim nije imala nijedno. Razumio je, i nije se ljutio: cekala,
cekala, pa se udala. Al sad neka mu vrate njegovo, to jest kucu i imanje, a
zenu poklanja. Prosto i lako. Al jest, tu sad pocinje petljarija, a nizasto. Kako
se dugo nije javljao, a neki su vidjeli kad je pao tesko ranjen, kadija je izdao
potvrdu o njegovoj smrti, i zena je sve naslijedila i donijela drugom muzu. Sta
sad da se radi? On trazi svoje, nije prodao ni prokockao, vec sve ostavio u
najboljem. redu, a da nije mrtav, eto, svi vide. Kakav tu dokaz treba? Al muz
njegove zene, njegov zamjenik, koji je svoj muski posao dobro obavio, kaze
ovako: da je covjek ziv, ziv je; da je imanje bilo njegovo, bilo je. Samo, da nije
bilo kadijine potvrde o njegovoj smrti, a on je bogme nije pisao, ne bi se zenio
njegovom, to jest svojom zenom, niti bi je uzeo da nije imala imetka, jer on
svoga nema. A i da je poludio, pa i to ucinio, ne bi navaljao toliko djece.

I je li on kriv sto je covjek ostao u zivotu, i sto ga je kadija proglasio mrtvim?
Pristaje da se nagode, ako vec ne moze drukcije, da mu vrati zenu i dvoje-
troje djece, i da mu ostavi pola imanja. Ili da zivi s njima, nece im biti tijesno.
A covjek nece, ni zene, ni djece, trazi svoje, ili makar polovinu, jer ni on nije
kriv sto je ostao u zivotu i sto ga je kadija proglasio mrtvim. I vise voli sto je
tako nego da ga je kadija proglasio zivim a on da je mrtav. Sad, eto, gleda da
bude stalno na ocima ovima sto rjesavaju dja se ova nepotrebna zavrzlama
raspetlja nekako.

Sad sam ja poceo da se smijesim. Pocela je da me hvata rakija.

- Pa ti rece da je to sasvim obicno!
- I jest! Imanje moje, djeca njegova. Sta tu nije jasno?

Tada je, ne zureci, iz srednje sobe izasao Dzemal Zafranija, s naocarima, koje
mu nisu mnogo koristile, ali je gledao sluhom, koji ga je odlicno sluzio.

Poslije, iz blizine, provjeravao je slabim ocima. Privukao ga je nas glasni
smijeh, to je ovdje sasvim rijetko.

- Kod vas je veselo - nasmijesio nam se ljubazno.