Page 47 - Meša Selimović - Tvrđava

Ljudi su nasa misao i slika o njima. Mi sanjamo zivot i svijet. A kako mozemo
sacuvati svoje i tudje snove? Drugi vide nas, mi vidimo druge, i sve se otkriva,
kao u saljivoj igri s maskama, samo sto ovo nije saljivo. Jednom se probudimo,
i pogledamo se zaprepasteno: sta se to desilo s nasim snovima?

I Tijana ce se upitati: sta se ovo desava s mojim snovima?

Nisam joj obecavao zvijezdu nebesku, mada se i to cini, cak se i vjeruje,
ponekad dugo, nikad do kraja. Poslusno sam palio svijece o svakom prazniku
ispod sultanove slike, upljuvane od muha, pisao sam pisma i zalbe, uvijek
jednake, ne tuzeci se cak ni njoj na taj dosadni posao, do posljednje pare
donosio kuci malu zaradu, koja nikako nije mogla da poraste, i nisam mogao
obecati ni njoj ni sebi da ce uskoro biti drukcije. A opet sam bio srecan:
necemo biti bogati u novcu, ali cemo biti najbogatiji u ljubavi; ne bojim se
zivota ni ljudi, bojim se samo da me se tvoje srce ne zasiti; bio sam sam, sad
imam svoj svijet, kao da sam osvojio svoju planetu; sprijecicu svakoga ko
htjedne da prodre u nase carstvo, da ne bi ugrozio nas mir.

A eto, nocas su gospodara tog carstva nad mahalskom pekarom, punom
zohara, pacova, kaslja i cegrtanja, te osvojene vlastite planete od tri metra
sirine, nocas su tog gospodara usrali i upisali. Ni Rusi mi to ne bi ucinili, da su
me uhvatili u svojoj zemlji; ubili bi me, i to bi bilo posteno. A nasi su ucinili;
svoji to uvijek i ucine. I to tako da ostane trag za cio zivot. Uzalud su me prali
sinoc, uzalud cu se prati sutra, i godinama, ponizenje necu moci da sperem.

Okrenuo sam glavu, i lice zagnjurio u vreli jastuk: sta su ucinili od mene?

I zasto?

Zar zato sto sam bio glup, sto sam bio pijan, sto sam bio izazvan? Zar zato sto
sam rekao sto i ne mislim? Zar zato sto sam rekao ono sto mislim? Kad se tako
svete vrapcima, sta ce uciniti kopcima? Sta su oni? Osioni ludaci? maloumne
siledzije? zvijeri?

Ja, crv, sitan i nevazan, sta sam mogao uciniti njima, slonovima? Kakvu sam
im stetu mogao nanijeti?

Ja sam pesnica koja je udarila u zid.

Ja sam udarac koji boli onog koji udara.

Ja sam pijesak pod njihovim nogama, ptica sto zanijemi kad kobac nadleti
sumu, glista, koju kokos kljucne, kad izadje iz svojih podzemnih hodnika.

Ja sam mali covjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih sto se
usudjujem da mislim.

Zasto im je bila potrebna ta osveta? Da me uplase? Da mojom kaznom uplase
druge? Da likuju nad slabim? Da zabrane misao? Da zabrane rijec?