Page 50 - Meša Selimović - Tvrđava

odnekud, skriveno i bezoblicno rastinje pod maglom. A opet, stidim se da
priznam kako sam posljednja fukara na ovom svijetu, koga biju na ulici kao
prezrenog kokosara. Nizasto. Bez straha da ce ikome odgovarati, bez straha da
ce bilo ko upitati: sta to uradise od covjeka? Ne mogu cak ni da tuzim. Koga?
Mrak, vjestice? I zasto? Svijet bi mislio, kao i Mahmut kad me nasao, da sam
bio pijan. Ne tice ih se ni sto bih mogao da se okrenem protiv njih, samo bi se
nasmijali. Mogu da misliim sto god hocu, uciniti ne mogu nista. U danasnjem
svijetu ostaju nam sarno dvije mogucnosti, prilagodjavanje ili vlastita zrtva.
Boriti se ne mozes, kad bi i htio, onemogucice te na prvom koraku, pri prvoj
rijeci, i to je samoubistvo, bez dejstva, bez smisla, bez imena i uspomene.
Nemas mogucnosti da kazes ono sto ti je na srcu, pa da poslije i stradas.
Premlatice te da ne progovoris, da iza tebe ostane sramota ili cutanje.

O jadno vrijeme, koje ne dozvoljavas ni smisao ni junastvo.

Tako sam, bespomocno, velikim rijecima spirao sa sebe stid.

Ustao sam i prohodao po sobi, kvrgavih nogu oblivenih suncem, rastreseno
brojeci modre pecate po tijelu.

Mucenik, budala. Ne zelim da budem ni jedno ni drugo. Oni misle da sam
obicna vaska.

A mozda i jesam. Od svega sto bih mogao da mislim i osjecam, ja se, evo,
stidim sam sebe. I nejasno me tisti ponizenje. Ne znam krivicu, ne znam
krivce. Ne mislim na osvetu, nema u meni ljekovite mrznje, vuce se po mojim
zilama nekakva zlovolja, kao gorusica.

Tijana me zatekla na postelji, donijela je novac, kupila je pomorandze, za Mula
Ibrahima, kad dodje, pozdravio me i zazelio mi svaku srecu.

- Ne ljuti se sto cu ostati kod kuce dan-dva?
- Najvaznije je da ozdravis, kaze.
- Jesam li ti rekao da je to dobar covjek!
- I ti si bio dobar prema njemu.
- To je drugo. U ratu, ili velikim nesrecama, covjek ucini i dobro i zlo,
podjednako, jedno iza drugoga. Zato sto je nesiguran. A u miru se prozli, misli
samo na sebe. On je, eto, drukciji.

Pogledala me usredsredjeno svojim velikim, pametnim, plasljivim, prodornim
ocima, sve u isti mah, pa se okrenula i pocela nesto da radi.

Zasto tako gleda? Da li je pomislila kako govorim kojesta? Ili kako govorim o
necemu sto je, za nju, sasvim obicno? Ili sto ne govorim o onome sto se
desilo? Ili sto uopste govorim, poslije svega sto se desilo?

Postao sam osjetljiv. A juce me ne bi zacudio ni najzacudjeniji njen pogled.