Page 42 - Meša Selimović - Tvrđava

Neki su skocili prema meni, da me biju, neki mladji i nizi po polozaju,
uvrijedjeni i za sebe i za one mocnije.

Dzemal Zafranija ih je umirio, i izveo me iz kuce.

- Sta ti je ovo trebalo? - upitao me prijekorno.
- Nije trebalo meni, vec tebi. A sad se skloni, da te ne izbijem.

Moj razlog mu je izgledao ubjedljiv, i vratio se u kucu, bez zastajkivanja.

Docekala me noc bez mjeseca, jos nije izasao. Moje sijelo se zavrsilo rano.

I tako, desilo se.

Cije li sam to rijeci govorio tamo, pred smrknutim ljudima? Mozda su bile i
moje, ali ih nikad nisam izrekao tako ostro, cak ni u sebi. Bile su u meni,
sigurno, i rijeci i misli, odakle bih ih izvukao nego iz sebe? Ne smijem piti,
mislio sam, lako me hvata, i ne vladam sobom. Ali nije bilo samo radi pica.
Govorio sam iz prkosa, da naljutim Zafraniju, a onda nisam htio da se
povucem. A on je od mene napravio majmuna, vukao me kao lutku na koncu,
usmjerio me tacno kako je smislio, i pustio me da igram ludiju! A bio sam
uvjeren da sam pametniji od poluslijepog kepeca! Badava, uvijek je sumnjivo
kad neko misli za sebe da je pametan.

I odjednom sam se sjetio! Iz magle uspavanih uspomena doplivao je ozbiljni lik
studenta Ramiza, i ono sto je rekao u tmurnim hocinskim sumama. Zapamtio
sam to, i ne znajuci, i ponovio, istim rijecima, u najnezgodniji cas.

E pa, neka mi je na zdravlje!

Jos sam osjecao lako pijanstvo, od kojeg se ne tetura, ali mi se misli tesko
sabiru. Odlucio sam da prosetam pored Miljacke, da rakija izvjetri iz mene.
Zbog zene. Rekla bi: - Ih, pobogu, zar je za tebe pice! Kao da govori djetetu. A
moram i da smislim kako cu joj reci sta sam sve istrtljao. Nista od nje ne
krijem, grize me nesto kad ne kazem, a uzalud je i da krijem. Ona osjeti svaku
promjenu u meni, i najmanju. Osjeti i kad slazem, makar sitno. Zato cu joj sve
ispricati, iako se osjecam nelagodno. Pa, proslavio si se, reci ce kad joj kazem.
Sta da kazem? Da je Zafranija napravio od mene budalu? Da sam namjerno
sve rekao, jer me to mucilo? Da sam bio pijan i da nisam znao sta govorim?
Sta je istina? Ili je sve istina, sve pomalo?

Tacno je ono sto sam izgovorio, i zaista tako mislim, ali nije trebalo da kazem.
Sebe nisam zadovoljio, jer se stidim, a niko zbog mojih rijeci nece poceti
drukcije da misli nego sto je dosad mislio.

Glupo, nepotrebno, nekorisno. A sve zbog Zafranije!