Page 84 - Meša Selimović - Tvrđava

- Cekaj!

Cekali smo, ja gledajuci u vrata iza kojih se mucila moja zena, Mahmut u
dvoriste u koje nije smio sici, zbog pucnjave.

Sad je izgledao uzbudjen, naknadno, zbog svega sto se desilo, i govorio je
napreskok, jedva povezujuci misli, ili se meni tako cinilo, jer su i moje
rasturene.

- Eto, tako ti je to, moj Ahmete. Neko posije kukolj a rodi mu psenica, neko
baci cisto sjeme pa nista od roda... onu dvojicu, odvedose ko ovce, sto li ne
pobjegose, bogo moj... al ti nemoj da se zalostis, mladi ste oboje, hoce li
uvijek biti hljeba, to ne znam, ali djece ce biti... pa, vala, ni taj hljeb nije
najvazniji, eto, Muharemaga Taslidzak ga je imao i previse, i svega ostalog, pa
mu zena ne dade da pojede svoju nafaku, a mi cemo, daj boze, svoju pojesti,
makar bila i tanka... e boze, pomozi ti i gladnima i sitima... a Avdagu
odjednom pogodi i nesreca i sreca, izgubi brata a dobi toliki imetak, ne znam
samo hoce li mu biti lakse ili teze sto je s bratom jedva govorio, a imetak ce
mu olaksati tugu, kakva je da je...

Onda su nas svemocne zene pustile u sobu. Tijana je lezala na cistoj,
presvucenoj postelji, vlazne kose od vode i znoja, blijeda, upalih ociju,
smanjena, izmucena, kao da je prelezala tesku bolest.

I pod je opran, je li to njena krv? Mladi ste oboje, bice djece, rekao je Mahmut,
tjeseci me. Ne, nece vise biti djece! Ona mi je vaznija od tih nepoznatih
opasnih bica.

Prstima sam joj dodirivao prozracnu ruku, ne usudjujuci se da je poljubim.
Pokusavala je da se nasmijesi, zbog mene, i odmah zatvorila modre ocne
kapke, kao da se zamorila i tim slabim smijeskom.

Sve mi je sto imam, i htio bih da joj to kazem, a bojim se da joj ne smetam,
izgubila je mnogo krvi, i san joj je potrebniji nego moje glupe rijeci kojima ne
mogu iskazati nista od onog sto osjecam. Zaboravio sam rat, nepravdu,
ponizenje, postao nesposoban za mrznju, sve zbog ljubavi prema njoj. Sve su
mi oduzeli (govorio sam u sebi strasno), a ti si mi sve namirila. Da nisam
nasao tebe, bio bih ljut na zivot, pa ne bih imao nista, kao ni sada, ali ne bih
znao sta je sreca. Zbog tebe se ne osjecam porazen, niti mislim na osvetu.
Mislim samo na tebe, zelim jedino da se vrati osmijeh na tvoje blijede usne i
zdrava boja u tvoje obraze. Sta sam trazio u gradu, zasto sam opcinjeno piljio
u ludjake koji se love, dok si se ti grcila u mukama? Ne bi ti bilo lakse, ali bi
meni bilo teze, i to je pravo. Nikad te vise necu ostaviti samu, sve sto se desi,
desice nam se zajedno.

Ona to nije cula. Saptao sam njeno ime, izgovarao sam budalaste rijeci:
spavaj, draga, zeleci da joj san sto prije vrati snagu, a bio sam na smetnji,
budeci je iz nesigurnog zanosa.