Page 87 - Meša Selimović - Tvrđava

sta neko ucini, vec sta oni kazu da je ucinio. Sad je izbor pao na mene. Pa
neka. Meni nije tesko. Cak je ljepse ovako, nemam ni gospodara ni prijatelja,
ni obaveza ni zahvalnosti. Nemam vise ni straha, saznao sam kako tica zivi, i
mogu reci da je divno. Treba ruku da mu poljubim sto me istjerao iz sluzbe, jer
sve ovo nikad ne bih doznao, ostao bih ma ciji rob dovijeka, misleci da drukcije
ne moze biti. Bio bih slijepac koji se izgubio u ratu, i nikad ne bi progledao.
Ovako mi je nepravda, hvala joj, pomogla da saznam kako je zivot lijep kad je
slobodan, cak i kad je tezak. A od svega mi je najdraze sto sam uvidio kakvo
je blago moja zena. Nesreca je kao vatra, istopi sve osim zlata. Ponekad,
doduse, pomislim, da sam time i na gubitku, jer da je zla, a ne bi bilo cudno,
imao bih se na kome istresti i olaksati sebi kad me pridave nevolje. A kako nad
njom da se istresem? Ona, jadna, trpi, podnosi glad, krpi stare haljine, i jos
mene tjesi, kao da je ona kriva. Nosila je dijete, nije ga iznijela, pobacila je,
hranio sam je losim vijestima i praznom ljubavlju, a od toga niko nije ojacao.
Sad bih morao da je nahranim i necim drugim, vrednijim, i samo zbog nje sam
dosao, da mi on pozajmi stogod novaca. Ovi sto su mi dosad pomagali, nemaju
ni sami, ne znam ni zasto ni odakle su nam pomagali. Njihova plemenitost je
divna, jer je nisam nicim zasluzio, ali je tanka, jer su sirotinja. Sad sam dosao
u skripac, i prisiljen sam da trazim od njega u zajam, nije mi lako, ali se obraz
gubi u nevolji, i cinim to samo radi zene, srce me boli sto strada bez grijeha i
krivice. A ne bih ni njega molio da nismo nekad bili prijatelji.

- I sad smo - rekao je uzbudjeno.
- Nismo vise, Mula Ibrahime, badava je. Bili smo, i mislio sam da cemo biti
vjecno, ali nismo vise. Zao mi je, ja nisam kriv.
- Ni ja.
- Onda je kriva sudbina. Sta mozemo. Bio sam zlovoljan, kiseo, neprijatan, i na
dusu sam mu tovario teret svojih nevolja, a znao sam da nije kriv. Njegov
strah je jaci od svega u njemu, i sigurno ga se stidi, ali nista ne moze protiv
njega. Dobar je covjek, i u nekim drugim prilikama, manje surovim i manje
bezdusnim, bio bi vrijedan svakog postovanja. Ali, gdje su te bolje prilike, i
hoce li ih ikada biti? Ne znam, ne vjerujem, ali danas, vidim to dobro, i on je
zrtva, kao i mnogi.
- Oprosti - rekao sam mekse.

Pogledao me zahvalno, olako sam ga oslobodio krivice, kao sto sam ga olako i
optuzio, i njegova dobra kukavicka dusa je odahnula.

Htio je nesto da mi kaze, nesto lijepo, i posteno, tako mi se ucinilo po
smeksanom izrazu lica, ali je odustao od namjere da se obaveze rijecju, od
koje niko nema koristi, a on bi mogao imati stete.

Pozalio sam sto se predomislio. Od te njegove neoprezne ljudske rijeci imali
bismo koristi i on i ja, on bi skinuo dobar komad rdje s duse, mene bi utjesilo
saznanje da je covjek, pored svega. I nikome to ne bih otikrio, da mu ne
naskodim.

Ucinio je ono sto je lakse, otvorio cekmedze, izbrojio novac, pa dodao vise
nego sto je bio odredio.