Page 61 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

TREûI DIO

JARKO GORENJE

Upalila su se svjetla i þitava je ulica pootvarala vrata kako bi promatrala karneval. Montag
i Beatty - jedan s oporim zadovoljstvom, drugi s nevjericom - zurili su u kuüu ispred sebe, u ovu
glavnu arenu u kojoj üe se žonglirati zubljama, gutati vatra.
- I eto - rekao je Beatty - uspjelo ti je. Stari je Montag poželio letjeti blizu sunca i sad, kad
si je spalio prokleta krila, pita se zašto. Nisam li te dovoljno upozorio poslavši ti Psa oko kuüe?
Montagovo je lice bilo potpuno obamrlo i bezizražajno; osjetio je kako mu se glava
okreüe prema mraþnom prostoru u susjedstvu, prostoru obrubljenom šarenim gredicama cvijeüa.
Beatty je prezirno puhnuo. - Oh, ne! Pa nije te valjda smutila ona mala glupaþa? Cvijeüe,
leptiri, lišüe, zalazi sunca, uh, do vraga! Sve je to u njezinu dosjeu. Prokletstvo! Pun pogodak.
Pogledaj samo taj svoj blesavi izraz lica! Nekoliko vlati trave i mjeseþevih mijena. Kojih li
budalaština! Što li je dobro time ikad postigla?
Montag je sjeo na hladni odbojnik Zmaja te pomicao glavu centimetar ulijevo, centimetar
udesno, ulijevo, udesno, ulijevo, udesno, ulijevo...
- Sve je samo gledala. Nikom nije ništa uþinila. Jednostavno je sve puštala na miru.
- Na miru, je li? Tupila te, zar ne? Bila je jedna od onih prokletih dobroþinitelja što
zaprepašteno, svetaþki šute i þiji je jedini talent da kod drugih ljudi razvijaju osjeüaj krivnje.
Prokletnici, dižu se kao ponoüno sunce i sile te da se znojiš u postelji!
Otvorila su se ulazna vrata. Mildred se štrcala niza stube, nekako nestvarno kruto stežuüi
u ruci kovþeg; u tom se trenutku kukac-taksi buþno zaustavio uz rubni kamen.
- Mildred!
Potrþala je mimo njega sva nekako kruta, napudrana lica, usta nenarumenjenih,
beznadnih.
- Mildred, nisi valjda ti podigla uzbunu!
Gurnula je putnu torbu u taksi koji ju je þekao, ušla i sjela mumljajuüi:
- Jadne li obitelji, jadne li obitelji, sve, sve je sada propalo... Beatty je zgrabio Montagovo
rame, a taksi je zatutnjao i, jurnuvši sto kilometara na sat, odmaglio niz ulicu, nestao.
ýuo se prasak kao da padaju dijelovi sna sazdani od iskrivljena stakla, zrcala i kristalnih
prizmi. Montag je besciljno lunjao, kao da ga je zahvatila još jedna oluja, te spazio Stonemana i
Blacka kako mlateüi sjekirama razbijaju prozorska stakla da omoguüe što bolji propuh.
Dodir noünog leptira po hladnom crnom zaslonu. -Montag, ovdje Faber. ýujete li me? Što
se dogaÿa?
- Dogaÿa se meni - rekao je Montag.
- Kakva li užasna iznenaÿenja - rekao je Beatty. - Jer svatko danas zna, potpuno je
siguran, da se nikad ništa neüe dogoditi meni. Drugi umiru, ja idem dalje. Ne postoje nikakve
posljedice, nikakve odgovornosti. Ali postoje. No nemojmo razgovarati o njima, ha? Kad te
posljedice zgode, prekasno je, zar ne, Montag?
- Montag, možete li umaüi, pobjeüi? - upitao je Faber. Montag je hodao, no nije osjeüao
da mu noge dodiruju cement te kasnije noünu travu. Beatty je kresnuo upaljaþem; naranþasti je
plamiþak privukao njegov opþinjeni pogled.
- ýega ima u vatri da je tako divna? Bez obzira na to koliko smo stari, što nas to k njoj
privlaþi? - Beatty je pohnuvši ugasio plamen, pa ga ponovno zapalio. - To je neprekidno gibanje;