Page 64 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

Treperenje jednog jedinog jesenskog lista.
Montag se okrenuo; pojavio se mehaniþki Pas.
Bio je na pola travnjaka, pomaljao se iz sjene; kretao se takvom lakoüom da se þinilo kao
da to u tišini jedan silni oblak cmosivog dima nalijeüe na njega.
Pas se jednim jedinim skokom uvis obrušio na Montaga dobar metar povrh Montagove
glave; pauþje su se noge pružale, a igla s prokainom sunula iz onog jedinog ljutitog zuba. Montag
ga je dohvatio vatrenim cvatom, jednim jedinim þudesnim cvijetom koji se svojim žutim,
plaviþastim i naranþastim laticama obavio oko metalnog psa, ogrnuo ga novom odjeüom u
trenutku kad je ovaj udario u Montaga i odbacio ga skupa s oružjem tri metra dalje na deblo
nekog drveta. Osjetio je kako se Pas napregnuo i domogao njegove noge te mu zabio iglu
trenutak prije no što je plamen vinuo Psa u zrak, rasuo mu metalne kosti iz zglobova i raznio mu
utrobu u jedan jedini jarki plamsaj crvenila. Montag je ležao i gledao kako živo-neživo biüe leti
zrakom i ugiba. ýak i sad, kao da se željelo vratiti i dokrajþiti ga injekcijom, þije je djelovanje
sada poþeo osjeüati u nozi. Montag se prepustio pomiješanim osjeüajima olakšanja i užasa što se
izmaknuo u zadnji þas, maznuvši samo koljenom o odbojnik. Bojao se da ga, s ovako
anesteziranom nogom, stopala više uopüe neüe služiti. Obamrlost od obamrlosti u novu
obamrlost... A sada...?
Ulica je bila prazna, kuüa spaljena kao dio neke stare kulise, ostale su kuüe bile u mraku,
Pas ovdje, Beatty ondje, ostala dva vatrogasca negdje drugdje, a daždevnjak...? Zurio je u golemo
vozilo. I ono üe morati otiüi.
Dobro, pomislio je, hajde da vidimo koliko si gadno ozlijeÿen. Na noge, sada. Polako,
polako... eto ga.
Ustao je; imao je samo jednu nogu. Druga je bila poput komadine spaljene borove
cjepanice koju nosi kao pokoru za neki mraþni grijeh. Kad je prebacio težište na tu nogu, roj
srebrnih iglica pozabadao mu se þitavom dužinom lista sve do koljena. Jauknuo je. Hajde! Hajde,
ne možeš ostati ovdje!
U nekoliko se kuüa niz ulicu upalilo svjetlo; da li zbog toga što je gungula upravo završila
ili zbog neprirodne tišine koja je nastala nakon borbe, to Montag nije znao. Hramao je zgarištem,
hvatajuüi bolesnu nogu kad bi zaostala, govoreüi, cvileüi i nareÿujuüi joj kamo üe, proklinjuüi je i
preklinjuüi da ga ne izda sada kad je to od životne važnosti. ýuo je brojne ljude kako viþu i
galame u tami. Dokopao se stražnjeg dvorišta i uliþice. Beatty, pomislio je, ti više nisi problem.
Uvijek si govorio: ne suþeljavaj se s problemom; spali ga. E pa, sada sam uþinio i jedno i drugo.
Zbogom, kapetane!
Odteturao je uliþicom u mrak.

Saþmarica mu je prasnula u nogu svaki put kad bi se oslonio na nju, pa je mislio: ti si
budala, prokleta budala, užasna budala, idiot, užasni idiot, prokleti idiot i budala, prokleta budala;
pogledaj kakvu si svinjariju napravio, a gdje ti je krpa da oþistiš? Pogledaj svinjariju, a što uopüe
radiš? Prokleti ponos i razdražljivost! Sve si upropastio, na samom si se poþetku izbljuvao na sve,
pa i na samog sebe. No sve odjednom, no sve jedno povrh drugoga, Beatty, žene, Mildred,
Clarisse, sve. Ipak, nema isprike, nikakve isprike. Budala, prokleta budala, hajde, sam se predaj
vlastima!
Ne, spasit üemo što se može, uþinit üemo što nam još preostaje. Ako moramo gorjeti, neka
izgori još nekolicina s nama. Ovdje!
Sjetio se knjiga pa se vratio. Onako, za svaki sluþaj...
Našao je nekoliko knjiga ondje gdje ih je ostavio, uz vrtnu ogradu. Mildred, Bog je