Page 65 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

blagoslovio, propustila ih je nekoliko. ýetiri su knjige bile još sakrivene ondje kamo ih je tutnuo.
ýulo se jadikovanje, tamom su šarale reflektorice. Iz daljine þula se grmljavina drugih
daždevnjaka, a policijski su se automobili zavijajuüi sirenama probijali kroz grad.
Montag je uzeo þetiri preostale knjige te odskakutao, odšepesao svojim putem niz uliþicu,
a onda je odjednom pao kao da su mu odrubili glavu pa sad ondje leži samo njegovo truplo.
Nešto ga je iznutra potegnulo da stane i srozalo ga. Ležao je ondje gdje je pao i jecao; noge je
podvio, lice zario u šljunak.
Beatty je želio umrijeti.
Usred plaþa Montagu je sinula ova istina. Beatty je želio umrijeti. Jednostavno je tamo
stajao, ne pokušavajuüi zapravo da se spasi, jednostavno je tako stajao, šaleüi se, podbadajuüi,
pomislio je Montag; ta je misao dostajala da obuzda jecaje i zastane da doÿe do daha. Kako je to
þudnovato, baš þudnovato! Da toliko želiš umrijeti da dopustiš naoružanu þovjeku da ti pride, pa
se onda, umjesto da umakneš i ostaneš živ, nastaviš derati i ismijavati ga sve dok ne izludiš, a
onda...
U daljini neþiji trk.
Montag je sjeo. Hajdemo odavde! Hajde, diži se, diži se, ne možeš samo sjediti! No i
dalje je plakao, a s tim je trebalo završiti. Sada se trebalo udaljiti. Nikoga nije želio ubiti, pa ni
Beattyja. Rana ga je pekla i stezala kao da je uronjena u kiselinu. Zaþepio je usta. Vidio je
Beattyja, baklju, nepokretna, buktinju na travi. Ugrizao se za zglobove prstiju. Oprosti, oprosti,
oh, Bože, oprosti...
Pokušao je sve skupa ponovno sastaviti, vratiti se normalnom životu unatrag nekoliko
kratkih dana, prije pijeska i sita, Denhamove paste za zube, glasova noünih leptira, krijesnica,
uzbuna i izleta; oh, previše je toga za tih nekoliko kratkih dana, previše, zapravo, i za þitav život.
Trk na drugom kraju uliþice.
- Digni se - rekao je samom sebi. - Prokletstvo, diži se! -rekao je svojoj nozi i ustao.
Bolovi su bili kao od þavala zabijenih u iver koljena, a zatim samo poput igala za pletenje, potom
pak poput obiþnih ziherica, a nakon pedesetak daljnjih koraþaja i skokova, kad mu je ruka bila
sva izgrebena od zida ograde, bockanje je osjeüao kao da ga netko po toj nozi prska vrelom
vodom. I noga je konaþno opet postala njegovom. Bojao se da bi trþanjem mogao slomiti
istegnuti gležanj. Sada, dok je noü usisavao otvorenim ustima te je ispuhivao blijedu, sada, dakle,
kad je sva njezina mrklina ostajala u njemu, grabio je þvrstim trkaþkim korakom. U rukama je
nosio knjige.
Razmišljao je o Faberu.
Faber je bio ondje otraga u katranskoj gromadi što se puši, a koja sada nema ni imena ni
identiteta. Fabera je takoÿer spalio. Ova ga je spoznaja toliko zatekla da je osjeüao kao da je
Faber zaista mrtav, ispeþen poput žohara u onoj maloj zelenoj kapsuli strpanoj i izgubljenoj u
džepu þovjeka koji sada više nije ništa doli goli kostur povezan asfaltnim tetivama.
Moraš upamtiti, spali ih ili üe oni spaliti tebe, pomislio je. Ovoga trenutka to je zaista
tako.
Prekopao je džepove: novac je bio tu. U drugom je džepu našao uobiþajenu radio-školjku
preko koje je grad razgovarao sam sa sobom u hladno crno jutro.
- Policijska uzbuna. Potraga. Bjegunac u gradu. Poþinio umorstvo i zloþine protiv države.
Ime: Guy Montag. Zanimanje: vatrogasac. Zadnji put viÿen...
Jednoliþno je odtrþao uliþicom šest blokova, a onda je uliþica izbila na široku, praznu
glavnu cestu s deset kolnika. Pod oštrim svjetlom visokih, bijelih luþnih svjetiljaka, izgledala je
poput zamrznute rijeke na kojoj nema plovila, a u kojoj bi se, osjeüao je, mogao utopiti kad bi je
pokušao prijeüi; bila je preširoka, preotvorena. No tu pod blještavom rasvjetom, lako ga je bilo