Page 71 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451
P. 71
jedinu reþenicu ili rijeþ koja bi im ostala u pameti dugo nakon što se Pas okrenuo, držeüi ga u
svojim metalnim kliještima-þeljustima, te se povukao u mrak, dok kamera, ostajuüi nepomiþna,
prati stvorenje koje išþezava u daljini - savršeno izbljeÿivanje! Što bi mogao izreüi tom jedinom
rijeþju, u tih nekoliko rijeþi, a što bi ih oprljilo i razbudilo?
- Eno! - šapnuo je Faber.
Iz helikoptera je kliznulo nešto što nije ni stroj, ni životinja, ni mrtvo, ni živo, nešto što je
sjajilo zelenkastom svjetlošüu. To nešto stalo je na zgarište Montagove kuüe; ljudi su prinijeli
Montagov odbaþeni bacaþ plamena te ga stavili Psu pred gubicu. ýulo se zujanje, škljocanje,
brujanje. Montag je odmahnuo glavom, ustao i ispio ostatak piüa. - Vrijeme je. Oprostite mi zbog
ovoga. -
- Zbog þega? Zbog mene? Moje kuüe? Sve ja to zaslužujem. Bježite, zaboga. Možda üu ih
moüi ovdje zadržati.
- ýekajte. Nema nikakve svrhe da vas razotkriju. Kad odem, spalite pokrivaþ s ovog
kreveta što sam ga dodirnuo. U zidnoj spalionici spalite stolac iz dnevne sobe. Alkoholom
prebrišite namještaj, kvake. Spalite sag iz salona. U svim prostorijama ukljuþite klimatizaciju na
najjaþi stupanj i sve poštrcajte sprejem protiv moljaca, ako ga imate. Zatim ukljuþite vrtne
prskalice da rade punom parom te šmrkom isperite ploþnike. Uz nešto sreüe, moüi üemo bar
ovdje uništiti tragove.
Faber se porukovao s njim. - Potrudit üu se. Puno sreüe. Budemo li obojica u dobru
zdravlju, sljedeüeg tjedna, ili tjedan kasnije, stupit üemo u vezu. Poste restante St. Louis. Žao mi
je što ovaj pu t ni na koji naþin ne mogu biti s vama posredstvom slušalica. To je bilo dobro za
nas obojicu. No moja je oprema ograniþena. Znate, nikad nisam mislio da üu je upotrijebiti.
Budalasti starac. Ništa nisam mislio. Gluposti li, gluposti. Zato i nemam drugo zeleno tane, ono
pravo, da ga stavite u glavu. Poÿite sada!
- Još samo jedno. Hitro. Uzmite neki kovþeg, napunite ga svojom najprljavijom odjeüom;
neko staro odijelo, što prljavije to bolje, košulju, neke stare tenisice, sokne...
Faber je nestao i vratio se za minutu. Oblijepili su kartonski kovþeg ljepljivom trakom. -
Naravno, da se unutra saþuva stari smrad gospodina Fabera - rekao je Faber sav znojan od rada.
Montag je kovþeg poškropio izvana viskijem. - Ne želim da Pas istodobno uhvati dva
mirisa. Smijem li uzeti ovaj viski? Trebat üe mi kasnije. Isuse, nadam se da üe ovo uspjeti!
Ponovno su se rukovali te, izlazeüi na vrata, bacili pogled na televizor. Praüen kamerama
iz helikoptera, Pas je krenuo, tiho, tiho njušeüi jak noüni vjetar. Jurio je niz prvu uliþicu.
- Zbogom!
I Montag je hitro kliznuo kroz stražnja vrata, bježeüi s polupraznim kovþegom. ýuo je
kako je iza njega proradio ureÿaj za prskanje trave, ispunjavajuüi noüni zrak kišicom koja je
blago sipila i svojim postojanim padanjem ispirala ploþnike, slijevajuüi se u uliþicu. Nekoliko
kapljica ove kiše ponio je sa sobom na svom obrazu. Uþinilo mu se da þuje kako mu starac
dovikuje pozdrav, no nije u to bio baš posve siguran.
Vrlo je brzo otrþao od kuüe prema rijeci.
Trþao je.
Mogao je osjetiti Psa koji, kao jesen, dolazi hladan, suh i brz, poput vjetra koji ne biba
travu, koji ne trese prozore, ne diže lišüe - sjena na bijelim ploþnicima pri prolasku. Pas nije
doticao svijet. Svoju je tišinu nosio sa sobom, pa si mogao osjetiti kako tišina iza tebe po svem
gradu razvija pritisak. Montag je osjetio narastanje pritiska i potrþao.
Putem prema rijeci zastao je da dode do daha, virnuo kroz oskudno osvijetljene prozore