Page 73 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

crnini.
- Deset!
Vrata su se otvorila.
Zamislio je tisuüe i tisuüe lica što se naviruju u dvorišta, u uliþice, u nebo, lica sakrivena
zastorima, blijeda, prestrašena lica koja poput nekih sivih životinja zure iz elektriþnih krletki, lica
sivih, bezbojnih oþiju, sivih jezika i sivih misli što pilje iz obamrla mesa tih istih lica.
No on je bio na rijeci.
Dodirnuo ju je, tek toliko da se uvjeri da je stvarna. Ušao je u vodu i do gola se svukao u
tami, poprskao tijelo, ruke, noge i glavu oštrom žesticom; otpio je malo, a nešto je piüa ulio i u
nos. Zatim je odjenuo staru Faberovu odjeüu i obuo njegove cipele. Svoju je odjeüu bacio u rijeku
te promatrao kako je voda otplavljuje. A onda je, držeüi kovþeg, zagazio u rijeku te hodao sve
dok nije izgubio tlo pod nogama i dok ga ona nije odnijela u mrak.

Bio je tristo metara nizvodno kad je Pas izbio na obalu. Iznad glave huþale su velike elise
lebdeüih helikoptera. Rijeku je obasjalo silno svjetlo, pa je Montag pred tolikom iluminacijom
zaronio. Kao da se sunce probilo kroz oblake. Osjetio je da ga rijeka nosi dalje svojim tokom u
mrak. Zatim su se svjetla ponovno usmjerila prema obali. Helikopteri su se okrenuli ponovno
prema gradu, kao da su otkrili neki drugi trag. Nestali su. Pas je nestao. Preostali su samo hladna
rijeka i Montag koji pluta tim iznenadnim mirom, sve dalje od grada, svjetala i hajke, sve dalje od
svega.
Osjeüao se kao da je iza sebe ostavio pozornicu i brojne glumce. Kao da je ostavio neku
ogromnu spiritistiþku seansu i sve mrmoreüe duhove. Iz zastrašujuüe je stvarnosti kretao u
stvarnost koja je, zato što je bila nova, bila nestvarna.
Crno je zemljište promicalo i Montag je sve dublje zalazio u predjel medu brdima. Prvi
put u desetak godina iznad njega su se pomaljale zvijezde u velikim procesijama kovitlava ognja.
Na nebu je vidio divovska zviježÿa koja se skupljaju i prijete da üe se su rva ti i zgnjeþiti ga.
Plutao je poleÿuške kad se kovþeg ispunio vodom i potonuo; rijeka ga je polagano
odnosila od ljudi što doruþkuju sjene, ruþaju paru, a veþeraju isparine. Rijeka je bila vrlo stvarna;
udobno ga je držala dajuüi mu vremena, dokolice, da napokon promisli o ovom mjesecu, ovoj
godini, o tolikim godinama. Slušao je kako mu srce poþinje kucati polakše. Misli su mu prestale
navirati s krvlju.
Vidio je kako se sada na nebu mjesec spustio. Eno, kad smo veü kod Mjeseca, otkud
njemu svjetlo? Od Sunca, naravno. A što osvjetljuje Sunce? Njegova vlastita vatra. A sunce se
giba, iz dana u dan, goreüi, goreüi. Sunce i vrijeme. Sunce, vrijeme i gorenje. Gorenje. Zibajuüi
ga blago, rijeka ga je nosila sve dalje. Gorenje. Sunce i svaki sat na Zemlji. Sve se to skupilo i u
njegovu mozgu postalo jedinstveno. Nakon duga plutanja kopnom i kratkotrajna rijekom, znao je
zašto više nikad u životu ne smije paliti.
Sunce pali svakoga dana. Ono pali Vrijeme. Svijet juri u krugu i kreüe se oko svoje osi, a
vrijeme ionako stalno sažiže godine i ljude, bez ikakve njegove pomoüi. Stoga, ako on pali stvari
s vatrogascima, a Sunce pak pali Vrijeme, to znaþi da sve gori!
Jedno od njih moralo je obustaviti paljenje. Sunce jamaþno neüe. Sva je prilika, dakle, da
to mora biti Montag i ljudi s kojima je sve do prije nekoliko sati radio. Odnekud opet mora
zapoþeti spašavanje i sklanjanje i netko mora obaviti to spašavanje i sklanjanje, ovako ili onako,
u knjigama, u ploþama, u ljudskim glavama, bilo kako, samo da to bude sigurno, zaštiüeno od
moljaca, knjiških crva, hrÿe, truleži i ljudi sa šibicama. Svijet je prepun paljenja svih vrsta i
razmjera. Uskoro üe se morati otvoriti radionice za izradbu odjeüe od azbesta.