Page 68 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

Otišao je prema dalekom rubnom kamenu, govoreüi svakom stopalu da hoda i da tako
nastavi. Nekako je uspio pokupiti razbacane knjige; nije se sjeüao da se saginjao niti da ih je
doticao. Stalno ih je premještao iz ruke u ruku, kao da karta poker i nikako se ne može odluþiti
što üe dalje.
Pitam se, jesu li to oni koji su ubili Clarisse?
Zastao je, a njegov je um to ponovio, i to vrlo glasno.
Pitam se jesu li to oni koji su ubili Clarisse.
Bilo mu je da urlajuüi potrþi za njima.
2þi su mu se ovlažile.
Spasilo ga je to što je pao koliko je dug i širok. Vidjevši ga na tlu, vozaþu automobila
nagonski se nametnula pomisao da bi gaženje tijela, pri takvoj brzini, moglo završiti prevrtanjem
i ispadanjem iz vozila. A da je Montag ostao uspravna meta...? Montag je teško disao.
Daleko dolje na bulevaru, þetiri bloka zgrada odavle, kukac je usporio, okrenuo se na dva
kotaþa, pa se sada zajurio natrag po krivoj strani ulice, naginjuüi se i ubrzavajuüi sve više i više.
No Montag je nestao; sakrio se u sigurnost mraþne uliþice u koju se bio davno zaputio, bit
üe tome sat, ili ipak samo minutu ranije?
Stajao je drhtureüi u noüi, gledajuüi otraga kako kukac prolazi i proklizavajuüi se vraüa na
sredinu avenije. Za njim se orio smijeh, a onda ga je nestalo.
Nešto dalje, dok se probijao kroz mrak, Montag je gledao kako helikopteri padaju, padaju
i padaju, poput prvih snježnih pahuljica duge zime koja üe nastupiti...

Kuüa je bila tiha.
Montag joj je prišao straga, šuljajuüi se kroz jak vlažni noüni miris sunovrata, ruža i
mokre trave. Dodirnuo je stražnja zaštitna vrata, ustanovio da su otvorena, kliznuo kroz njih, pa
osluškujuüi prešao verandu.
Gospodo Black, spavate li tamo unutra, pomislio je. Ovo nije dobro, ali vaš je muž ovo
isto radio drugima, nikad se ništa ne pitajuüi niti se na išta obaziruüi.A sad, buduüi da ste
vatrogašþeva žena, ovo je vaš dom i vaš red, zbog svih onih kuüa koje je vaš muž spalio i ljudi
koje je bez razmišljanja povrijedio.
Kuüa nije odgovorila.
Sakrio je knjige u kuhinju, pa se iz kuüe ponovno iskrao u uliþicu. Osvrnuo se prema kuüi,
i dalje mraþnoj i tihoj, usnuloj.
Putem kroz grad, dok su helikopteri lepršali nebom poput razderanih papiriüa, iz samotne
je govornice ispred zatvorenog duüana nazvao službu uzbunjivanja. Zatim je stajao na hladnom
noünom zraku, þekajuüi sve dok u daljini nije zaþuo zavijanje vatrogasnih sirena. Daždevnjaci su
stizali, stizali da spale kuüu gospodina Blacka, dok je on još na poslu, da njegovu ženu natjeraju
da drhturi na jutarnjem zraku dok joj vatra ždere i ruši krov.No ovoga þasa ona još spava. Laku
noü, gospodo Black, pomislio je.

- Faber!
Još jedno kucanje, šapat i dugo þekanje. A onda, minutu kasnije, siüušno je svjetlo za
treperilo u Faberovoj kuüici. Još malo þekanja, a onda su se otvorila stražnja vrata.
Stajali su i u polusvjetlu gledali jedan drugoga. Faber i Montag - kao da ni jedan nije
vjerovao u postojanje onoga drugoga. Zatim se Faber pomaknuo, ispružio ruku, šþepao Montaga,
uveo ga u kuüu, posjeo, pa se vratio na vrata te stao i osluhnuo. U daljini su jutro parale sirene.