Page 74 - Ray Bradbury - Fahrenheit 451

Osjetio je da je potom udario o kopno, dodirnuo šljunak i kamenje, ostrugao se o pijesak.
Rijeka ga je donijela do obale.
Pogledao je veliko crno stvorenje bez oþiju i svjetla, bez oblika, samo sa duljinom koja se
proteže tisuüama kilometara a bez želje da se zaustavi, sa svojim travnatim bregovima i šumama
koje ga þekaju.
Neükao se da li da napusti udoban tok vode. Vani je oþekivao Psa. Odjednom bi se
krošnje mogle uskomešati pod silinom helikopterskog vjetra.
No samo je uobiþajeni jesenski vjetar strujio gore visoko, poput još jedne rijeke. Zašto
Pas nije trþao? Zašto se potraga odmaknula od rijeke? Montag je osluhnuo. Ništa. Ništa.
Millie, pomislio je. Sva ova zemlja ovdje. Poslušaj je! Ništa i ništa. Tolika tišina, Millie.
Pitam se kako bi je ti podnijela. Bi li povikala: Umukni, umukni?! Millie, Millie. Rastužio se.
Nije ovdje bilo Millie, ni Psa nije bilo, no bilo je mirisa suha sijena, mirisa koji je,
dopiruüi s nekog udaljenog polja, izveo Montaga na kopno. Sjetio se farme koju je kao djeþak
posjetio, jedne od rijetkih zgoda kad je otkrio da negdje iza sedam vela nestvarnosti, onkraj
zidova salona i onkraj limena opkopa grada, krave pasu travu, svinje se o podne valjaju u toplim
kaljužama, a psi laju za bijelim ovcama na brežuljku.
Sad su mu miris suha sijena i gibanje vode prizvah u pamet spavanje u svježem sijenu na
nekom osamljenom štaglju, daleko iza buþnih autocesta, za nekakvom mirnom seljaþkom kuüom
i pod vjetrenjaþom koja prede zvukom pomicanja godina.
Leži on tako þitavu noü na visoku sjeniku, osluškujuüi daleke životinje, kukce i stabla,
jedva þujne pokrete i gibanja.
Tijekom noüi, ispod sjenika, razmišljao je, þut üe možda zvuk sliþan struganju nogu.
Usplahirit üe se i sjesti. Zvuk üe se odmaknuti. Ponovno üe leüi i gledati kroz okno sjenika. Kasna
i
je noü vidjet üe da se i u samoj kuüi gase svjetla. A onda üe vrlo mlada i lijepa žena sjesti uz
neosvijetljen prozor i rašþešljavati kosu. Bit üe je teško vidjeti, no njezino üe lice biti poput lica
djevojke iz njegovih davnih dana, sada veü jako davnih, djevojke koja se razumjela u vrijeme,
djevojke koju nikad nisu opekle krijesnice, djevojke koja je znala što to znaþi kad se maslaþci
slome pod tvojom bradom. Zatim üe se ona odmaknuti od vruüeg prozora, da bi se ponovno
pokazala na katu, u svojoj mjeseþinom obasjanoj sobi. A onda üe, uz zvuke smrti, zvuk
mlažnjaka na dva crna dijela rasporiti nebo onkraj obzora, a on üe ležati na sjeniku, skriven i
siguran, te promatrati one þudne nove zvijezde iznad ruba zemlje koje izlijeüu iz blagih boja
praskozorja.
Ujutro mu neüe nedostajati sna, jer su ga svi topli mirisi i prizori þitave seoske noüi
odmorili, dok su mu oþi bile širom otvorene, a usta, kad ih se sjetio, razvuþena u nekakav
poluosmijeh.
A dolje, u dnu štagaljskih ljestava, þekat üe ga nešto nevjerojatno. Pažljivo üe se spustiti u
ružiþasto svjetlo ranog jutra, potpuno svjestan svijeta kojeg bi se trebao bojati, te stati nad malo
þudo, da bi se na kraju sagnuo i dotaknuo ga.
ýaša hladnog, svježeg mlijeka te nekoliko jabuka i krušaka ležali su na podnožju ljestava.
Bilo je ovo sve što je sada želio. Nekakav znak da üe ga beskrajni svijet prihvatiti i dati
mu dovoljno potrebna vremena da promisli o svim onim stvarima o kojima se mora promisliti.
ýaša mlijeka, jabuka, kruška.
Izišao je iz rijeke.
Kopno je nahrupilo na nj poput plimnog vala. Bio je satrven tamom, pogledom na polja i
milijunom mirisa u vjetru koji mu je ledio tijelo. Pao je nauznak pod silnim zamahom mraka,
zvuka i mirisa, od tutnja u ušima. Zavrtjelo mu se. Zvijezde su se slijevale poput usplamtjelih
repatica. Poželio se ponovno baciti u rijeku i pustiti da ga ona nježno i sigurno nekamo splavi.