Page 167 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 167

(Energy Policy Project), pod vodstvom S. Davida Freemana, s platnom
          knjižicom od impresivnih 4 miliona dolara za mandat od najmanje tri
          godine.  Studija  Bundvjeve  Fondacije  Ford,  pod  naslovom  “Vrijeme  za
          opredjeljenje: energetska budućnost Amerike”, izišla je iz tiska točno usred
          rasprave u vrijeme naftnog šoka 1974. godine. Cilj joj je bio usmjeriti
          javnu raspravu u tom presudnom trenutku naftne krize.
            Po prvi je put u krugovima američkog političkog ustroja proklamirana
          lažna teza da “se razvitak energije i razvitak gospodarstva mogu odvojiti;
          nisu  to  sijamski  blizanci”.  Freemanova  je  studija  zagovarala  čudne  i
          dokazivo  nedjelotvorne  “alternativne”  izvore  energije,  poput  vjetra,
          solarnih reflektora i sagorijevanja recikliranog otpada. Tim je izvješćem
          Fordova fondacija poduzela prljav napad na nuklearnu energiju, tvrdeći
          da  njezina  tehnologija  može  teoretski  biti  upotrijebljena  za  pravljenje
          nuklearnih  bombi.  “Samo  gorivo  ili  jedan  od  nusproizvoda,  plutonij,
          može  se  izravno  ili  u  prerađenom  obliku  upotrijebiti  kao  materijal  za
          nuklearne bombe ili eksplozivne naprave”, ustvrdili su.
            Studija Fordove fondacije ispravno je ustvrdila da je nuklearna energija
          glavna konkurencija hegemoniji nafte u budućnosti i upozorila na “brzinu
          kojom se nuklearna energija širi u svim dijelovima svijeta i to razvojem
          novih nuklearnih tehnologija, u prvome redu brzih oplodnih reaktora i
          centrifugalne metode obogaćivanja urana”. Tim je Bundyjevim projektom
          stvoren okvir za antinuklearnu “zelenu” ofenzivu američkog financijskog
          ustroja.9
            Početkom  1970-ih  godina  nuklearna  se  energija  jasno  pokazala  kao
          najbolje rješenje za budućnost na području proizvodnje električne energije,
          bila je daleko učinkovitija (i za okoliš manje štetna) od nafte ili uglja. U
          vrijeme  naftnog  šoka  Europska  zajednica  je  već  bila  dobrano  odmakla
          na putu velikoga nuklearnog razvojnog programa. Počevši od 1975., po
          planovima  vlada  zemalja  članica,  do  1985.  godine  trebalo  je  izgraditi
          između 160 i 200 novih nuklearnih elektrana po cijeloj kontinentalnoj
          Europi.
            Schmidtova je Vlada u Njemačkoj, reagirajući razumno na posljedice
          naftnog šoka iz 1974., donijela 1975. godine program za gradnju dodatnih
          kapaciteta za nuklearnu energiju od 42 gigawatta, što bi do 1985. godine
          pokrilo 45% ukupnih potreba Njemačke za električnom strujom. Taj je
          razvojni program unutar Europske zajednice premašivala samo Francuska,
          koja je do 1985. planirala izgraditi nove kapacitete nuklearne energije od

                                                                     167
   162   163   164   165   166   167   168   169   170   171   172