Page 198 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 198

F. William Engdahl: Stoljeće rata

          narodima  Andrew  Young,  stariji  dužnosnici  Ministarstva  vanjskih
          poslova Richard Cooper i Warren Christopher svi odreda pripadali tom
          ekskluzivnom trilateralnom klubu.
            Javni  je  profil Carterova predsjedništva bio “ljudska prava” za Treći
          svijet,  “pregovaranje,  a  ne  suprotstavljanje”.  Sebe  je  prikazivao  kao
          “autsajdera” u vašingtonskom ustroju moći, ali je sadržaj američke politike
          pod Carterom, s njegovom unaprijed odabranom posadom savjetnika, i
          dalje bio održavanje, pod svaku cijenu, američkoga stoljeća. Pod retoričkom
          krinkom američke politike, koja je proklamirala “reformu starog poretka”,
          Carterova je Vlada nastavila temeljnu anglo-američku neomaltuzijansku
          strategiju koju je započeo Kissinger u Vijeću za nacionalnu sigurnost pod
          svojim Memorandumom o nacionalnoj sigurnosti 200. Razvoj se Trećeg
          svijeta ima zaustaviti, a umjesto toga ima se uspostaviti postindustrijska
          politika  “granica  razvitka”,  kako  bi  se  zadržala  hegemonija  dolarskog
          carstva.  Carterova  će  “ljudska  prava”  uskoro  postati  toljagom  koja  će
          opravdavati do tada neviđene američke intervencije u unutarnja pitanja
          ciljanih zemalja Trećeg svijeta.
            Ta je strategija doživjela krajnji neuspjeh.
            Odmah nakon naftnog šoka pojavio se jedan značajan problem, koji je
          zaprijetio urušavanjem zdanja novoga anglo-američkoga “petrodolarskog
          monetarnog sistema”. Još je 1974. Komisija Europske zajednice predložila
          središnjim  bankama  zemalja  članica  jedan  sistem  rješavanja  trgovinskih
          bilanci  među  zemljama  Europske  ekonomske  zajednice,  putem  zlata,
          koje će imati tadašnju tržišnu cijenu od 150 dolara po finoj unci. Taj bi
          europski prijedlog mnogim europskim zemljama bio uvelike olakšao teret
          plaćanja nafte i smanjio moć dolara. Američko je Ministarstvo financija,
          iz  očitog  razloga  održavanja  hegemonije  dolara,  sve  upornije  inzistiralo
          da središnje banke utvrđuju vrijednost zlata po umjetno niskoj cijeni od
          42,22 dolara po finoj unci. Viša cijena zlata unutar Europske ekonomske
          zajednice  mogla  je  otvoriti  vrata značajnim  trgovinskim  mogućnostima
          s  dvije  vodeće  zemlje  proizvođače  zlata,  Južnom  Afrikom  i  Sovjetskim
          Savezom. Američki je doministar vanjskih poslova Paul Volcker otputovao
          u London u jesen 1974. isporučiti grubo upozorenje protiv bilo kakvoga
          poteza Europe u smjeru ponovnog uvođenja zlata u monetarni sistem.
            Ali ta ideja naravno nije zamrla. Naprotiv. U to se vrijeme južnoafrička
          Vlada  na  čelu  koje  je  bio  John  Vorster,  borila  da  održi  ekonomsku
          stabilnost nakon jakoga porasta cijene nafte, kao zemlja ovisna o uvozu

          198
   193   194   195   196   197   198   199   200   201   202   203