Page 195 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 195

je  američkog  ministra  vanjskih  poslova  Henryja  Kissingera  da  stoji  iza
          njegova  obaranja  zbog  njegova  (Bhuttova)  neodustajanja  od  provedbe
          neovisnoga pakistanskog nuklearnog programa. U svojoj je obrani, koju
          je napisao u zatvorskoj ćeliji prije smaknuća, Bhutto izjavio: “Dr. Henry
          Kissinger,  ministar  vanjskih  poslova  Sjedinjenih  Američkih  Država,
          ima  briljantan  um.  Rekao  mi  je  da  ne  bih  smio  vrijeđati  inteligenciju
          Sjedinjenih  Američkih  Država  time  što  govorim  da  Pakistanu  treba
          postrojenje  za  proizvodnju  nuklearnog  goriva,  za  energetske  potrebe
          Pakistana. Odgovorio sam mu da neću vrijeđati inteligenciju Sjedinjenih
          Američkih Država jer neću raspravljati o energetskim potrebama Pakistana,
          ali da ni on na isti način ne bi smio vrijeđati suverenitet ni samopoštovanje
          Pakistana time što uopće raspravlja o postrojenju ... Ja sam dobio smrtnu
          presudu”.8
            General  Zia  je  preokrenuo  Bhuttovu  nezavisnu  vanjsku  politiku  i
          odmah postao privržen Washingtonu. Uslijedila je obilna američka vojna
          pomoć.
            Ali,  po  svim  mjerilima,  najimpresivnije  odluke  o  razvoju  nuklearne
          energije  među  svim  zemljama  u  razvoju  nakon  naftnog  šoka  iz  1974.
          donio je iranski šah. Šah, za čiji je položaj bio zaslužan vojni udar koji je
          organizirala britanska i američka tajna služba 1953. godine radi zbacivanja
          s vlasti nacionalističkoga Mossadeghova režima i uspostave “proameričke”
          monarhije,  izgledao  je  kao  zahvalni  primatelj  američke  vojne  pomoći
          i druge potpore tokom više od 20 godina. Čak se bio složio potaknuti
          Kissingerov poziv na povećanje OPEC-ove cijene nafte na 11,65 dolara po
          barelu na sastanku zemalja OPEC-a u januaru 1974.
            Međutim,  s  novim  prihodima  od  nafte  koji  su  pritjecali  u  državne
          trezore, šah je vidio mogućnost ostvarenja jednoga staroga sna. Iran će
          upotrijebiti  svoje  naftno  bogatstvo  za  izgradnju  najmodernije  svjetske
          energetske infrastrukture, sagrađene na nuklearnoj energiji, koja bi mogla
          promijeniti potrebe za električnom i drugim vrstama energije na cijelom
          Bliskom istoku.
            Godine 1978. Iran je imao četvrti po veličini nuklearni program na
          svijetu i nadaleko najveći među zemljama Trećeg svijeta. Šahov je plan
          predviđao izgradnju 20 reaktora za nuklearnu energiju do 1995. godine,
          koji bi proizvodili nekih 23.000 megawatta električne energije. Šah je u
          nuklearnoj energiji vidio sredstvo koje će smanjiti iransku ovisnost o nafti
          i  sredstvo  odbijanja  ogromnoga  pritiska  iz  Washingtona  i  Londona  za

                                                                     195
   190   191   192   193   194   195   196   197   198   199   200