Page 244 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 244

F. William Engdahl: Stoljeće rata

            Divlja klima bezakonja prouzročena deregulacijom stvorila je uslove
          u kojima su normalne, dobro vodene štedne banke bile premašene brzo
          rastućim  bankama  koje  su  se  bavile  sumnjivim  novcem  koji  nitko  nije
          dovodio u pitanje. Banke su prale sredstva za tajne operacije CIA-e, kao i
          za tajne operacije organiziranog kriminala obitelji Bonano i drugih - sve
          je bilo jednako.
            Potpredsjednikov  sin  Neil  Bush  bio  je  jedan  od  direktora  banke
          Silverado Savings and Loan u Coloradu , koju je kasnije Vlada optužila
          za nelegalne poslove. Tatin sin Neil imao je osjećaj za dobar ukus i “dao
          ostavku”  sedmica  dana  prije  nego  što  je  njegov  otac  bio  nominiran  za
          predsjedničkog kandidata Republikanske stranke na izborima 1988.9
            Kako bi se mogao natjecati s novodereguliranim bankama i štednim i
          kreditnim bankama, najkonzervativniji financijski sektor - osiguravajuće
          kompanije za životno osiguranje, počele su u velikoj mjeri tokom 1980-ih
          ulaziti u spekulativne poslove s nekretninama. Ali za razliku od banaka,
          osiguravajuća društva - vjerojatno zbog toga što su uvijek u prošlosti bila
          jako  konzervativna,  nisu  nikad  bila  stavljena  pod  državni  nadzor.  Za
          razliku od banaka, nije bilo nikakvog državnog osiguravajućeg fonda na
          nacionalnoj razini koji bi štitio vlasnike polica životnog osiguranja. Godine
          1989. osiguravajuća su društva držala u svojim knjigama nekretnine čija
          se vrijednost procjenjivala na 260 milijardi dolara, što je bilo ogromno
          povećanje u odnosu na 1980. godinu kad su
            imale  nekretnine  u  vrijednosti  od  100  milijardi  dolara.  Međutim,
          tada su nekretnine zapadale u najgoru depresiju od one tridesetih godina,
          zbog koje su skrahirala osiguravajuća društva, po prvi put u poslijeratnoj
          historiji, jer su uspaničeni vlasnici polica zahtijevali svoj novac.
            Stvarnost se jednostavno sastojala od toga da je njujorška financijska
          moć tako zavladala nad svim ostalim nacionalnim interesima od vremena
          naftnih šokova iz 1970-ih da se u Washingtonu nije čuo nikakav drugi glas
          od vremena meksičke krize iz 1982. Dug je poprimio zastrašujuće razmjere.
          Kad je Reagan pobijedio na izborima krajem 1980., ukupni privatni i javni
          dug u Sjedinjenim Američkim Državama iznosio je 3.873 milijarde dolara.
          Krajem toga desetljeća popeo se na 10.000 milijardi dolara. To je značilo
          da se dug u tom kratkom vremenskom razdoblju povećao za više od 6.000
          milijardi dolara.10
            Kako je taj teret duga bio na leđima razvoja proizvodnog gospodarstva i



          244
   239   240   241   242   243   244   245   246   247   248   249