Page 240 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 240

F. William Engdahl: Stoljeće rata

          Nitko se u Washintgonu na to nije obazirao. Na kraju krajeva, govorili su
          konzervativni Reaganovi republikanci, sindikati su “skoro kao komunisti”.
          Kao  nikada  ranije  službenim  je  Washingtonom  dominirala  britanska
          politika “jeftinog rada” iz 19. stoljeća.
            Godine  1982.  nekada  moćni  međunarodni  sindikat  profesionalnih
          vozača bio je ponižen i prisiljen prihvatiti ugovor za praktički trogodišnje
          zamrzavanje plaća u toj klimi privredne tmine i ukidanja državne kontrole
          nad  transportom,  što  je  potaknulo  pojavu  nesindikalnog  kamionskog
          poduzetništva. Udruga sindikata radnika u autoindustriji (United Auto
          Workers), nekad jedna od najvećih koncentracija stručne američke radne
          snage, prihvatila je smanjenje plaća u pregovorima s Chryslerom, Fordom
          i General Motorsom 1982. godine. Uslijedili su potom ustupci sindikata
          čeličana i drugih
            u očajničkom pokušaju da osiguraju povlastice za starije radnike koji su
          bili pred mirovinom ili da zadrže radna mjesta. Stvarni je životni standard
          za većinu Amerikanaca neprestano opadao. Prihodi manjine stanovništva
          rasli su kao nikada ranije. Društvo se polariziralo na temelju ogromnih
          razlika u prihodima.
            Od Washingtona  i  New Yorka  do  Kalifornije  propovijedala  se  nova
          dogma  o  “postindustrijskom  društvu”.  Gospodarski  napredak  Amerike
          nije više bio povezan s ulaganjem u najmodernije industrijske kapacitete.
          Čelik je proglašen “zahrdalim pojasom industrije”. Čelična su postrojenja
          prepuštena propadanju, a ljevaonice rušene dinamitom. Trgovački centri,
          svjetleće nove kockarnice Atlantic Cityja i luksuzna hotelska naselja postali
          su “stjecištima novca”.
            U  vrijeme  spekulativnog  procvata  koji  je  trajao  tokom  najvećega
          dijelom Reaganova predsjedničkog mandata, novac je i dalje pritjecao iz
          inozemstva za financiranje toga novog svjetskog buma. Nitko se izgleda
          nije obazirao na činjenicu da su Sjedinjene Države u tom procesu za samo
          5  godina,  do  sredine  1980-ih,  od  najvećeg  svjetskog  kreditora  postale
          zemlja dužnik po prvi put od 1914. Bilo je “jeftino” imati dug, a on je
          rastao geometrijski. Obitelji su uzimale rekordne kredite za kupnju kuća,
          automobila,  video  rekordera.  Vlada  je  namicala  kredite  za  financiranje
          ogromnih  gubitaka  prouzročenih  smanjenjem  poreza  i  ogromnim
          Reaganovim  obrambenim  vojnim  projektom.  Proračunski  je  deficit
          pod  Reaganovim  “oporavkom”  otkrio  pravo  stanje  zdravlja  američkog
          gospodarstva. Američko je gospodarstvo bilo bolesno.

          240
   235   236   237   238   239   240   241   242   243   244   245