Page 252 - William Engdahl - Stoljeće Rata
P. 252
F. William Engdahl: Stoljeće rata
historija 1990-ih, analitičari će vjerojatno gledati na pad Berlinskog zida
kao na financijski šok koji se može usporediti s dugo očekivanim tokijskim
potresom. Rušenje Berlinskoga zida simboliziralo je prevrat koji bi u
konačnici mogao usmjeriti stotine milijardi dolara kapitala prema regiji
koja je bila samo jedan manji čimbenik na svjetskom kreditnom tržištu
tokom šest desetljeća. Niti Amerikance”, zaključio je Hale u jednoj poruci
koju je navodno razdijelio mnogima na zamolbu utjecajnih vašingtonskih
krugova, “treba tješiti činjenica da je i sama Njemačka posljednjih godina
bila tek skroman ulagač u Sjedinjene Države. Najveći je ulagač u Sjedinjene
Države od 1987. godine bila Britanija (preko 100 milijardi dolara u
poslove preuzimanja kompanija), a Britanci ne bi mogli poduzeti tako
velika ulaganja da im nisu bili dostupni viškovi njemačkih ušteđevina.”11
Dana 29. novembra 1989., nekoliko dana nakon pada Berlinskoga
zida, visoko profesionalni ubojice digle su u zrak zaštićeni automobil
predsjednika Deutsche Banke Alfreda Herrhausena, ključnog savjetnika
Kohlove Vlade, koji je samo nekoliko dana ranije u Wall Street Joumalu
govorio o planovima za pretvaranje Istočne Njemačke u najmoderniju
gospodarsku regiju Europe za samo jedno desetljeće.
Upućeni su Nijemci Herrhausenovo ubojstvo shvatili kao izravan odjek
ubojstva Walthera Rathenaua od prije šezdeset godina, tvorca Rapallskog
plana za industrijalizaciju Rusije pomoću njemačke industrijske
tehnologije. Ali, bonska je Vlada proslijedila s planom ujedinjenja
Njemačke i s razgovorima o pomoći privredne obnove oronule sovjetske
ekonomije, što je bio jedan od uslova moskovskog prihvaćanja ujedinjenja
Njemačke.
Krajem oktobra njemački se kancelar obratio naciji sa svojim snom
o izgradnji moderne željezničke veze koja će povezivati Pariz, Hannover
i Berlin, zatim ići dalje do Varšave i konačno Moskve, i o temeljima za
infrastrukturu nove Europe. Stari je De Gaulleov koncept Europe koja
surađuje od “Atlantika do Urala” iznenada postao stvarna vjerojatnost po
prvi put od 1948.
U toj su klimi promatrači u londonskom Cityu opazili dramatičan
porast neformalnih sastanaka između Francuza i Britanaca na razini viših
poslovnih i političkih dužnosnika. Britanska je strategija trebala igrati
na latentan strah Francuza od jake Njemačke. Francuski socijalistički
predsjednik Mitterrand, koji je cijeloga života bio anglofil i naginjao
Britaniji, bio je spreman slušati. Britanija je počela potiho obnavljati stari
252