Page 186 - Odiseja

Homer: Odiseja

Kad si toliko željan da zađeš u mnoštvo prosaca?
18
Bijes i nasilja njihna do gvozdenog dosežu neba;
330 Njihove sluge takvi nijesu, nego su mladi,
Lijepo su odjevèni u košulje ì struke oni,
Koji onima rade, i kosa njima se sv'jetli,
Lica su vazda njima lijèpa; stolovi glatki
Puni su hljeba i mesa i vina ispred prosaca.
335 Nego ostan', jer nikom još nisi dodijo ovdje,
Meni ni ikom od mojih drugóvā, što ih imadem.
A kad se mili sin Odisejev povrati kući,
Odjećom on će tebe obúći: košuljom, strukom,
On će te dati otpremit; kud vodi te srce i duša.«
340 Njemu odgovori na to Odisej, divni stradálac:
»Drag da si, Eumeju, Zeusu onako, kako si meni,
Kad si me izbavio od bludnje i čemera strašnog!
Smrtnim ljudima zla od potucanja gorega nema;
Ali zbog želuca kletog podnašaju nevolje hude
345 Ljudi, koje je snàšao jad i žalost i bludnja.
Ali kad ustavljaš mene i onog mi pričekat veliš,
Ò mājci mi božànskōg Odiseja kaži, o ocu
Kaži mi, koga je on na pràgu starosti u boj
Polazeć ostavio: pod zrakama da l' još sunčanim
350 Žive ili su mrtvi te borave već kod Aída?«
Na to besjedu glava pastira prihvati svinjar:
»Evo ću sasvim, o stranče, po istini kazati tebi:
Jošte živi Laèrto, al' jednako Zeusu se moli,
Da mu se duša od uda u njegovu rastavi domu,
355 Jer on za sinom tuži strahovito, kojeg mu nema,
I za vjerenom ženom u poslima vještom, što njega
Najvećma smrću je svojom rastúžila, ȕ starōst rano
Bacila; ona od tuge za nàočitīm si sinom
19
Umrije kukavnom smrću, — ej tako ne umr'o nitko,
360 Tko mi je mio u ovoj zemlji i čini mi dobro!
Dok je živjela ona, u veliku jadu doduše,
Dotle mi bijaše milo i pitat je i razabírat,
Jer me je s jakom svojom othranila Ktimenom kćerju,
S kćerju dugòhāljkōm skupa, sa djetetom najmlađim svojim;
365 S tom se skupa othranih, i od nje malo me manje
Čašćaše mati, a mile do mladosti kada smo došli,
20
Udaše nju na Somu i dobiše golemo blago,
A mati njezina mene obúčē odjećom krasnom:
Košuljom, strukom obúčē i obuću na noge dâ mi
370 Pa me na polje pošlje i ljubljaše srcem sve više.
A sad nema mi tog, al' opet mi blaženi bozi
Djelo nasporuju moje, nad kojim nastojim vazda:
Otud mi piće i hrana, i otud čestitim dajem.
A od kraljice veće ne mògu besjede mile

18
329. »do gvozdenog neba« — vidi bilješku uza st. 2. u 3. pjev.
19
359. Antiklija je, po priči, od tuge za sinom završila život samoubijstvom.
20 367. »golemo blago« — vidi. 1. pjev. st. 277.
186