Page 187 - Odiseja

Homer: Odiseja

375 Čuti ni djela, u dvore otkàdā se slegoše njene
Prkosni ljudi, veliko zlo; a veòma su željne
Sluge pred kraljicom svojom govoriti ì sve je slušat
I jesti i piti kod nje i odn'jeti u polje štogod,
Kako već svagda to razveseljava slugama dušu.«

B. Eumej pripovijeda svoju mladost. 380—492.

380 Odgovarajuć njemu Odisej dosjetljivi reče:
»Ao daleko od svoje od očinske zemlje zanesen,
Svȉnjāru Eumeju, ti si, od oca i majke još nejak!
Nego mi deder kazuj i reci mi istinu pravu:
Da li je tko razorio grad, gdje širokih kažu
385 Ulica, gdje ti otac i gospođa življaše majka?
Ili su sama te našli kod goveda il' kod ovaca
Ljuti dušmáni doploviv u lâđama pa te u dvore
Čovjeku prodali onom i c'jenu dobili dobru?«
Na to besjedu glava pastírā prihvati svinjar:
390 »Kada me pitaš, o stranče, i kada istražuješ za to,
Šutke me slušaj sad, vesèli se ì pījde vino
Sjedeć. Noći su sada dugàčke, vrȅmena ima,
Koga veseli, spavat i slušati; nije ti sile
Prije vremena leći, a muka je spavati mnogo.
395 A drugi, kojega god natjeruje srce i duša,
Neka iziđe spavat, a kada osvane zora,
Neka doručkuje i s kraljevskim svinjama ide.
Nas ćemo dvojica piti u kolibi, u njoj se častit,
Jedan će drugoga jade i nevolje spominjuć svoje
400 Razveseljavat, jer čovjek naslađuje poslije dušu
Jadima, tko ih je dosta pretrpio te se naluto.
Nego da kažem, što pitaš i razbiraš ti sad od mène.
Sirija imenom otok imade, ako si čuo,
Iznad Ortìgijē zemlje, sunčànī je okretaj tamo,
405 Nema na otoku ljudi baš odveć, al' zemlja je dobra,
Pšenice puno i vina, ovaca i goveda krasnih.
Nikad u narod ne ulazi glad, i nikada druga
Nemila bolest tamo ne mori smrtnika jadnih.
A kad u gradu veće plemèna ostare ljudska,
410 Tad srebrnòlukī bog Apòlōn s Artèmidōm dođe,
Pa ih strèlama blagim usmrćuje k njima pristúpiv.
Dva su na otoku grada i svaki je òdjelit u svem,
À mōj je otac kralj u jednom ì drugōm bio:
Ktesije Ormenov sin na besmrtne bogove nalik.
415 Tamo himbeni dođu Feníčani, slavni brodari,
U crnoj lađi mnoštvo sitnarija svakakvih noseć.
U kući mojega oca Feničanka bijaše žena
Velika, ktome lijèpa i poslima divnima vješta;
Tu premamljivati ženu pletkaši Feničani staše.

187