Page 263 - Odiseja
P. 263

Homer: Odiseja



                                       c. Eurimah i Amfinom padaju. 69—94.

                                                                         2
                                    Reče i svima srce i koljena proscima klonu;
                                 Opet Eurimah riječ progovori druzima svojim:
             70                  »Prijatelji o mili, ustégnuti krutijeh ruku
                                 Ne misli ovaj čovjek, kad luk je uzeo glatki,
                                 Uzeo tul, te će str'jeljati sad sa tesanog praga,
                                 Dok ne poubija nâs; al' bojnog se ì mī veselja
                                 Sjetimo! mače povuc'te i stolove pred sobom drž'te
             75                  Od brzòmornīh str'jela, na njèga skupa navál'mo,
                                 Ne bismo li od vrátā i od praga potisli njega,
                                 Ne bismo l' u grad izìšli; — po gradu će nastati vreva,
                                 Te će posljednjom čovjek odávdē strijeljati ovaj.«
                                    Tako im reče i mač povuče mjedeni oštri,
             80                  Dvosjekli mač i cičeć strahovito skoči na onog;
                                 Ali u isti čas i Odisej izmetne divni
                                 Hitac i njime on Eurìmaha u grudi zgodi
                                 Kod sise, ù jētru njemu zabode brzu strijelu.
                                 Na zemlju ispusti mač Eurìmah i dotetùrāv
             85                  K stolu prekò njeg se sruši naglavce, i spȁdnū sa stola
                                 Jela i dvoušni vrč; Eurimah u smrtnom strahu
                                 O zemlju udari čelom, o stolicu nogama lupi
                                 Te je drmne, i mrâk se navuče na oči njemu.
                                    Tada pred nàočitōg Odiseja skoči Amfìnom
             90                  Oštri trgnuvši mač, kroz vrata ne bi li kako
                                 Mogao njemu utèći, al' njega pretèčē Telemah
                                 Pa ga među ramèna ostrágu pogodi kopljem,
                                 Kopljem s okovom mjednim i tisne ga krȍz grūdi njemu;
                                 Sruši se, stane ga jek i čelom o zemlju lupi.


                                    d. Telemah donosi koplja i štitove. 95—115.

             95                     Tada skoči Telemah dugòsjenō ostaviv koplje
                                 U Amfìnomu ondje bojéći se vrlo, da prosac
                                 Koji ne navali na nj, dugosjeno dokle bi koplje
                                 Vadio, te ga mačem ne udari il' ne pos'ječe
                                 Nagnuta i zato Telemah dolètī k milome ocu,
            100                  Stane uz njèga i ove progovori krilate r'ječi:
                                 »Odmah ću, oče, štit i dvâ ti don'jeti koplja,
                                 I šljem mjedeni sasvim, što stoji čvrsto na čelu,
                                 Pa ću se ì sām ja naoružati, dat ću svinjáru,
                                 Dat govedáru, što treba, jer bolje je spremnima biti.«
            105                     Odgovarajuć njemu Odisej dosjetljivi reče:
                                 »Trči, donesi, dok jošte imadem za obranu str'jela,
                                 Da me samoga kako ne odrinu oni od vrata.«
                                    Tako mu reče, i oca Telemah posluša milog,
                                 U sobu onu otrči, gdje oružje ležaše slavno.
            110                  Izvadi osam kopalja i četiri štita iznútra,

                   2  68. »koljena klonu« — vidi 4. pjev. st. 703.

                                                                                                       263
   258   259   260   261   262   263   264   265   266   267   268