Page 35 - Odiseja

Homer: Odiseja

420 Koja mi očito dođe na obilnu gozbu božansku.
Nego nek u polje koji po junicu ode, što prije
Da je dotjera amo govèdār, dà budē ovdje;
Jedan nek k lađi crnoj Telemaha junačkog ode,
24
Drugove amo mu sve nek dovede bez dvojice samo;
425 A pozlatara Laèrka nek jedan amo pozove,
25
Da bi junici on optočio rogove zlatom.
Drugi ostan'te ovdje na iskupu i vi nared'te,
Neka nam robinje gozbu u predičnoj gotove kući,
Stolice neka donèsū i dŕvā ì bistrē vode.«
430 Reče, i prionu svi oko posla. Junica dođe
S polja; Telemaha druzi junačine ìz bȓzē lađe
I jednakòbokē dođu; pozlatar tàkōđer dođe
Mjedeno oruđe noseć, pomàgala ùmještva svoga,
Nakovanj noseć i čekić i vješto građena kl'ješta,
435 Čim sve kovaše zlato; Atena tàkōđer dođe,
Žrtvu da primi svetu, a Nestor konjanik zlato
Da pozlataru, i ovaj optakati vještački stane
Junici roge, da vidi, veseli se boginja žrtvi.
Divni Ehèfrōn i Stratij za rogove vođahu kravu,
440 Iz kuće iziđe Aret, u kotliću šarenom cv'jećem
Noseći za ruke vode, a u drugoj on je u ruci
Košaru nosio s ječmom. Trasìmēd, ustrajni ratnik,
S oštrom sjekirom stupi, da junicu ubije njome,
Persej pak za krv zdjelu pridržī, a konjanik Nestor
445 Prvi opere ruke i obaspe ječmom, Ateni
Moleć se mnogo i dlake u oganj bacajuć s glave.
A kad se pomole svi i ječmom obaspu žrtvu,
Onda Nestorov sin Trasìmēd, prehrabri junak,
Junicu pritjera bliže i sjekirom vratne joj žile
450 Prekine, junica klone, i tada pociknu kćeri
Nestorove i snahe i s njima Eurìdika žena
Čestita, Klimenu kći najstarija. Podignu oni
26
Žrtvu sa zemlje tad širokòstaznē pa je pridrže,
Onda je zakolje odmah Pisìstrat, glava junaka.
455 Crna kad krv joj poteče i iziđe duša iz kòstī,
Brzo je tad rasijeku i izrežu iz nje komáde
Stegana, kako valja, a onda to pretilìnōm
Obviju u dva savitka i pokriju mesnim komádma.
Sve to paljaše starac na glavnjama žarkasto vino
460 Lijući; vilice mlađi u rukama imahu uza nj.

24
424. Dva drûga treba da ostanu da čuvaju lađu izvučenu na suho i razne sprave. Kad bi se dulje zadržava-
li na jednom mjestu, izvukli bi lađu na suho, a sprave (vesla, jedra, užeta, katarku i sl.) i blago pohranili bi
na sigurnijem mjestu.
25
426. Običaj pozlaćivanja rogova žrtvene životinje bio je u starini vrlo raširen, kod Grka gotovo redovan.
Taj je posao vršio kovač koji se u to doba razumio u obrađivanje raznih kovina. Homer još ne poznaje dio-
bu zanata prema vrsti kovine i njezinoj upotrebi, a najraširenija kovina za preradbu bila je u njegovo doba
mjed.
26
453. Kad se prinosila žrtva u čast gornjih bogova, obično su životinju malo podigli i glavu joj zakrenuli
natrag tako te se činilo da gleda u nebo.

35