Page 93 - Odiseja
P. 93

Homer: Odiseja


                                 Mene, koji sam hrom, a ljubi Aresa mrskog,
            310                  Jerbo je on i lijep i nogu jakih, a jâ se
                                 Na svijet rodih slabònog (al' drugi nije mi krivac,
                                 Nego mati i otac, — ej da me rodili nisu!).
                                 Ali gledajte sada, gdje evo u ljubavi dvoje
                                 U mom krevetu leže, a jâ ih žalostan gledam.
            315                  Ne mislim, da će htjeti počivat i časak ovako,
                                 Ako se i ljube vrlo, al' spavat neće se skoro
                                 Zajedno prohtjeti njima; kovarstvo i okovi njih će
                                                                             11
                                 Odvraćat moji, dok sve mi ne povrati darove otac,
                                 Koje mu u ruke dadoh za ovu djevojku kuju;
            320                  Njegova kći je lijepa, al' ne zna obuzdati srca!«
                                    Kad to Hefesto reče, u dvore mjedena praga
                                 Skupe se bogovi vječni: Posidōn zemljòmičnī dođe,
                                 Brzić Hermija dođe i branič gospod Apòlōn;
                                 Boginje ne htješe doći, već od stida ostanu doma.
            325                  Bogovi, svakog dobra davači, pred vratima stanu:
                                                                        12
                                 U smijeh udare tada neiskazan blaženi bozi,
                                 Kad umijeće vide Hefésta, pravog vještaka;
                                 Tada je gdjekoji k drugu okrenuv se reko ovako:
                                 »Nije ti u zlu sreće, — brzònogōg dostiže spori,
            330                  Kako je spori Hefésto ulovio Aresa eto,
                                 Aresa najbržega od bògōvā olimpskih sviju,
                                 Hrom umijećem svojim; al' Ares će preljubu platit!«
                                    Dok su se bogovi tu razgovarali besjedeć tako,
                                 Zeusovo čedo Apòlōn progovori Hermiji ovo:
                                                                              13
            335                  »Hermija, Zeusov o sine, o pratilče, dȁvāču dobra,
                                 Bi li hotio ì tī uz zlaćenu uz Afroditu
                                 Čvrstim vezama sapet u postelji skupa počivat?«
                                 Njemu skoròteča na to provođač odgovori ovo:
                                 »Nek mi se, Apolone, daljnòmetnī strȅljāču, tako
            340                  Zgodi, pa goleme, triput tolìkē nek veze me stegnu,
                                 A vi me bogovi svi i boginje gledajte tada,
                                 Kako uz zlaćenu ja Afroditu počivam skupa!«
                                    Tako Hermija reče, i u smijeh udare bozi.
                                 Samo se nije smijo Posìdōn neprestano moleć
            345                  Umjetnika Hefésta, da Aresa iz veza pusti.
                                 Besjedu započne s njim i progovori krilate r'ječi:
                                 »Pusti ga, evo ti za nj obećanje od mène, da on će
                                 Platit ti, kako je pravo med bozima, kao što želiš.«
                                    Al' Posidónu tad rukotvorac preslavni reče:
            350                  »Nemoj, o Pȍsidōne zemljòmičnī, na to me nukat,
                                 Jamstvo je rđavo to, kad za rđave jamči se tkogod;
                                 Zar bih mogao tebe med besmrtnim bozima vezat,
                                 Ako mi Ares utèčē i svome se ùklonī dûgu?«


                   11
                     318. Budući da je ženu zatekao u nevjeri, Hefest kani natrag tražiti vjenčane darove, kojima je od oca
                   Zeusa otkupio vjerenicu. Takav je bio običaj u Grka u Homerovo doba.
                   12
                     326. Na nekoliko mjesta u Homera bogovi se smiju grohotom i slatko, pa otud potječe i uzrečica »homer-
                   ski smijeh«, tj. neusiljen, sladak i dugotrajan smijeh.
                   13  335. »dȁvāču dobra«, jer Hermija daje plodnost biljkama i životinjama, a zdravlje ljudima.

                                                                                                       93
   88   89   90   91   92   93   94   95   96   97   98