Page 213 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

8
zakazani termin i, nakon kratka uvoda, izjavila: „Mislim da sam silovana." Nije
lako znati reagirati na takvu izjavu, a takvi su događaji uostalom često okruženi
tajnovitošću. Nerijetko, zapravo u većini slučajeva seksualnoga zlostavljanja,

uključenje i alkohol, zbog kojega ljudi više ne razmišljaju trezveno. Upravo je to
jedan od razloga zašto ljudi piju. Alkohol privremeno podiže s nas teško breme
samosvijesti. Pijanci znaju da budućnost postoji, ali ih nije briga. To je
uzbudljivo, to ih veseli i mogu se provoditi kao da sutra ne postoji. Ali zato što
sutra najčešće ipak postoji, pijanci upadaju u nevolje. Izgube svijest. Odlaze na

opasna mjesta s bezobzirnim ljudima. Zabave se, ali dogodi se i da ih siluju.
Dakle, odmah sam pomislio da se možda dogodilo takvo što. Kako drukčije
shvatiti ono njezino: „Mislim?" No to nije bio kraj priče. Ubrzo je dodala: „Pet
puta." Prva je rečenica bila dovoljno užasna, ali druga me potpuno smela. Pet
puta? Što bi to moglo značiti?

Klijentica mi je rekla da bi znala otići u bar popiti nekoliko pića. Neki bi
muškarac počeo razgovarati s njom, a potom bi ona završila u njegovu stanu, ili
on u njezinu, i večer bi neizbježno završila seksom. Ujutro bi se probudila, ne
posve svjesna onoga što se dogodilo - nesigurna u svoje motive, nesigurna u
njegove motive, nesigurna u svijet kao takav. Gospođica S., nazovimo je tako,
bila je izgubljena osoba upravo do točke nepostojanja. Bila je duh od osobe.

Međutim, odijevala se kao profesionalka. Znala je kako se predstaviti i kako
ostaviti dobar prvi dojam. Tako se uspjela ugurati u vladin savjetodavni odbor
odgovoran za izgradnju glavnoga dijela prometne infrastrukture (iako nije znala
ništa ni o vladi, ni o savjetovanju ni o gradnji). Vodila je i lokalni radijski
program posvećen „poticanju poduzetničkoga duha“, iako nikada nije imala
pravi posao niti je išta znala o poduzetništvu. Otkako je odrasla, cijelo je vrijeme
primala socijalnu pomoć.

Njezini joj roditelji nikada nisu posvetili ni trenutak pažnje. Imala je četvero
braće koji nisu bili nimalo dobri prema njoj. Nikada nije imala prijatelje. Nikada
nije bila u vezi. Nije imala s kime razgovarati i nije znala samostalno razmišljati

(to, doduše, nije rijetkost). Nije imala svoje ja. Umjesto toga, bila je hodajuća
kakofonija nepovezanih iskustava. Već sam joj bio pokušao pronaći zaposlenje.
Pitao sam je ima li životopis. Rekla je da ima pa sam tražio da mi ga donese.
Donijela ga je na naš idući susret. Imao je pedeset stranica. Bio je to fascikl za
dokumente, podijeljen po odjeljcima, s malenim šarenim oznakama sa strane.
Odjeljci su uključivali teme poput „Moji snovi“ i „Knjige koje sam pročitala". U
odjeljku „Moji snovi" zapisala je na desetke svojih snova i sastavila kratke