Page 216 - Jordan Peterson - 12 pravila za život
P. 216

održati svoju teoriju.

                    Ja  sam  sve  to  već  znao  kada  mi  je  Gospođica  S.  došla  govoriti  o  svojim
               seksualnim iskustvima. Kada mi je ispričala o svojim izletima u barove za samce
               i česte posljedice tih izleta, u glavi mi se počelo rojiti mnogo misli odjednom.
               Pomislio sam: „Toliko si izgubljena, gotovo i ne postojiš. Ti si stanovnik kaosa i
               podzemlja. Trčiš na deset različitih mjesta istodobno. Bilo tko te može uzeti za

               ruku  i  odvesti  kojim  god  putem  želi."  Na  kraju  krajeva,  ako  ne  igrate  glavnu
               ulogu u vlastitoj životnoj drami, onda ste sporedni glumac u nečijoj tuđoj drami,
               a taj vam netko može dodijeliti tužnu, usamljeničku i tragičnu ulogu. Nakon što
               je Gospođica S. ispričala svoju priču, nastavili smo sjediti. Pomislio sam: „Imaš
               normalnu seksualnu želju. Iznimno si usamljena. Seksualno si neispunjena. Bojiš

               se muškaraca, ništa ne znaš o svijetu ni o sebi samoj. Lutaš uokolo poput nesreće
               koja samo čeka da se dogodi, a ta se nesreća doista i događa - to je tvoj život.“
                    Pomislio sam: „Dio tebe želi biti uzet. Dio tebe želi biti dijete. Braća su te
               zlostavljala, a otac zanemarivao i zato se dio tebe želi osvetiti muškarcima. Dio
               tebe je kriv. Drugi dio se srami. Treći dio je oduševljen i uzbuđen. Tko si ti? Što

               si učinila? Što se dogodilo?" Što je bila objektivna istina? Nije bilo načina da to
               doznam. I nikada ga ne će ni biti. Nije bilo objektivnoga promatrača i nikada ga
               ne  će  biti.  Nije  bilo  potpune  i  točne  priče,  takve  priče  ne  postoje  i  ne  mogu
               postojati.  Postojali  su,  i  postoje,  samo  djelomični  izvještaji  i  fragmentirana
               stajališta.  No  neka  su  svejedno  bolja  od  drugih.  Sjećanje  nije  opis  objektivne

               prošlosti. Sjećanje je oruđe. Sjećanje je vodič prošlosti za našu budućnost. Ako
               se sjećate nečega lošeg što vam se dogodilo, i ako možete shvatiti zašto je do
               toga došlo, možete pokušati izbjeći da do toga opet dođe. To je svrha sjećanja.
               Svrha  nije  „prisjećati  se  prošlosti",  nego  spriječiti  da  se  nešto  loše  ponavlja
               uvijek iznova.

                    Pomislio sam: „Mogao bih Gospođici S. pojednostaviti život. Mogao bih joj
               reći  da  su  njezine  sumnje  da  su  je  silovali  potpuno  opravdane  i  da  njezina
               nesigurnost  oko  tih  događaja  samo  dodatno  dokazuje  da  je  već  dugo  potpuno
               viktimizirana. Mogao bih ustrajati na tome da su njezini seksualni partneri bili i
               zakonski obvezni uvjeriti se da nije previše pijana da bi mogla dati pristanak.
               Mogao  bih  joj  reći  da  su  je  nesumnjivo  podvrgnuli  nasilnim  i  nezakonitim

               činima, osim ako nije izričito i jasno pristala na svaki seksualni potez. Mogao
               bih joj reći da je ona nevina žrtva.“ Sve sam joj to mogao reći. I sve bi to bilo
               istinito. Ona bi to prihvatila kao istinito i sjećala bi se toga do kraja života. Bila
               bi nova osoba, s novom poviješću i novom sudbinom.
   211   212   213   214   215   216   217   218   219   220   221