Page 215 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

Zamislite, na primjer, film u kojemu se događaju samo strašne stvari. No na

kraju sve završi dobro. Sve se razriješi. Dovoljno sretan završetak može
promijeniti značenje svih prethodnih događaja. Pored takva kraja sve te događaje
možemo smatrati vrijednima. Sada zamislite drugi film koji je prepun
uzbudljivih i zanimljivih događaja. Mnogo ih je. Nakon devedeset minuta
počinjete se brinuti. „Ovo je sjajan film,“ mislite, „ali toliko se toga događa.
Nadam se da redatelj može sve to povezati." Ipak, nije uspio. Umjesto toga,
priča naglo završi i ostane nerazriješena ili se zaključi plitkim klišejem. Odlazite

s projekcije silno isfrustrirani i nezadovoljni - uopće ne uzimajući u obzir da ste
gotovo cijelo vrijeme svojega boravka u kinu bili posve uvučeni u priču i da ste
uživali. Sadašnjost može promijeniti prošlost, a budućnost može promijeniti
sadašnjost.

Kada se prisjećate prošlosti, sjećate se samo nekih dijelova, a druge
zaboravljate. Jasno se sjećate nekih detalja prošlih događaja, ali nekih drugih
detalja, potencijalno jednako važnih, ne možete se sjetiti - baš kao što ste u
sadašnjosti svjesni nekih aspekata svoje sredine, a drugih niste. Kategorizirate
svoje iskustvo, neke elemente grupirate zajedno i razdvajate ih od ostalih. U
svemu tome je na djelu tajnovita proizvoljnost. Ne stvarate sveobuhvatan,

objektivan izvještaj zato što jednostavno ne možete. Ne znate dovoljno. Ne
opažate dovoljno. Ni vi sami niste objektivni. Živi ste. Subjektivni ste. Imate
određene interese - barem u pogledu sama sebe, barem većinu vremena. Što bi
trebalo uključiti u priču? Gdje je točno granica između događaja?

Seksualno zlostavljanje djece uznemirujuće je česta pojava. Ipak, nije toliko
česta kao što vjeruju neki loše obrazovani psihoterapeuti i ne stvara uvijek
strahovito oštećene odrasle ljude. Nisu svi ljudi jednako otporni. Događaj koji će
shrvati jednu osobu drugoj može biti od mala značenja. No terapeuti koji
površno poznaju Freuda često pretpostavljaju da je nesretna osoba kao dijete
zacijelo bila žrtva seksualnoga zlostavljanja. Zašto bi inače bila nesretna? Onda

počnu kopati po njihovim sjećanjima, zaključuju, intimiziraju, predlažu,
pretjeruju u reakcijama, budu skloni predrasudama i pristrani. Preuveličavaju
važnost nekih događaja, a umanjuju važnost drugih. Oblikuju činjenice tako da
odgovaraju njihovoj teoriji i uvjeravaju svoje klijente da su bili seksualno
zlostavljani, jedino što se toga ne mogu sjetiti. Zatim se klijenti počinju sjećati.
Zatim počnu optuživati. Ponekad se ono čega se „sjećaju" nikada nije dogodilo,

a ljudi koje okrivljuju su nevini. Dobre vijesti? Barem je terapeutova teorija
neokrnjena. To je dobro - za terapeute. Ali puno je kolateralne štete. Međutim,
ljudi su često voljni napraviti puno kolateralne štete samo ako će time uspjeti