Page 33 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

iskuse ljudi koji su po naravi suosjećajni i samopožrtvovni - posebice ako su

istodobno puni snažnih negativnih emocija i ako su, kada se suoče sa sadistom,
skloni ispuštati preplašene i bolne uzvike koji samo još više potiču agresiju (tako
su djeca koja se lako rasplaču češće na meti zlostavljača). To iskuse i oni koji su,
zbog bilo kojega razloga, odlučili da su svi oblici nasilja, pa tako i osjećaj
ljutnje, moralno pogrješni. Susreo sam ljude koji su bili upravo nevjerojatno
osjetljivi na sitnu tiraniju i agresivnu kompetitivnost pa su u sebi zatomljivali sve
emocije koje bi ih na to mogle potaknuti. Obično su to ljudi čiji su očevi bili

pretjerano srditi i koji su ih previše kontrolirali. Međutim, psihološke sile nisu
nikada jednodimenzionalne i taj uistinu strahovit ljudski potencijal ljutnje i
agresije za okrutnost i divljaštvo uravnotežen je kapacitetom tih praiskonskih
sila za borbu protiv ugnjetavanja, za izricanje istine i motiviranje odlučna
napredovanja u razdobljima sukoba, nesigurnosti i opasnosti.

Ljudi kod kojih je sposobnost za agresiju stisnuta unutar preuske moralnosti i
koji su isključivo suosjećajni ili samopožrtvovni (i ujedno naivni i podložni
iskorištavanju) ne mogu u sebi pobuditi istinski pravedan i prikladan
samozaštitnički gnjev koji im je potreban za obranu. Ako možete gristi,
uglavnom to ne morate činiti. Kada je vješto integrirana, sposobnost da

reagiramo agresivno i nasilno u pravilu smanjuje, a ne povećava vjerojatnost da
će agresija biti potrebna. Ako kažete ,,ne“ rano u procesu ugnjetavanja, i pri
tome to zaista mislite (što znači da svoje odbijanje trebate izraziti jasno i čvrsto
stati iza te odluke), tada ograničujete mogućnosti da vas netko ugnjetava.
Agresija se širi i ispunja prostor koji joj je stavljen na raspolaganje. Ljudi koji
odbijaju prikladno zaštititi sami sebe otvoreni su izrabljivanju baš koliko i oni

koji se doista ne mogu boriti za svoja prava zbog fundamentalnije nemogućnosti
ili realne neravnoteže u odnosu moći s agresorom.
Naivni, bezopasni ljudi u svojim se percepcijama i djelovanju obično vode s
nekoliko jednostavnih aksioma: ljudi su u svojoj biti dobri; nitko ne želi uistinu

povrijediti drugoga čovjeka; prijetnja silom (a pogotovo njezina uporaba), bila
ona fizička ili ne, pogrješna je. Ovi se aksiomi ruše (ili još nešto gore od toga) u
susretu s istinski zlonamjernim pojedincima. Gore od toga znači da ta naivna
uvjerenja mogu postati poziv na zlostavljanje zato što se oni koji žele povrijediti
druge specijaliziraju upravo za proganjanje ljudi koji razmišljaju na taj način. U
takvim okolnostima ovi se aksiomi moraju zamijeniti nekim drugima. U svojoj

kliničkoj praksi pacijente koji vjeruju da se dobri ljudi nikada ne ljute često
vraćam u surovu realnost ukazujući im na njihovu vlastitu ogorčenost.
Nitko ne voli da ga se navlači okolo, ali ljudi to često predugo trpe. Ja im