Page 50 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

predaka negoli muških (zamislite da od svih žena koje su ikada živjele u

prosjeku jedna žena ima jedno dijete. Sada zamislite da polovica muškaraca koji
su ikada živjeli ima dvoje djece dok druga polovica nema nijedno dijete). Žena,
kao Priroda, gleda na tu drugu polovicu muškaraca i kaže: ,,Ne!“ Za muškarce je
to izravan susret s kaosom koji s razornom snagom nastupa svaki put kada ih
neka dama odbije za spoj. Izbirljivost ljudskih ženki također je razlog zbog
kojega smo vrlo različiti od zajedničkoga pretka kojega dijelimo s našim
rođacima čimpanzama, dok su mu oni vrlo slični. Više od bilo koje druge sile

sklonost žena da kažu ,,ne“ evolucijski nas je oblikovala u kreativna, marljiva,
uspravna (kompetitivna, agresivna, dominantna) stvorenja s velikim mozgom.
Priroda kao Žena je ta koja kaže: „Pa, frajeru, dovoljno si dobar za prijatelja, ali
dosadašnje iskustvo s tobom nije mi pokazalo da je tvoj genetski materijal
prikladan za nastavak vrste.“

Najdublji religijski simboli svoju snagu velikim dijelom crpe iz ove temeljno
dvostrane pojmovne podjele. Primjerice, Davidovu zvijezdu sačinjavaju trokut
okrenut prema gore koji označava ženskost i trokut okrenut prema dolje koji
3
označava muškost. Isto u hinduizmu vrijedi za yoni i lingam (prikazani su
prekriveni zmijama, našim drevnim protivnicima i izazivačima: Shiva Linga
prikazuje se sa zmijskim božanstvima zvanim Nage). Drevni Egipćani

prikazivali su Ozirisa, državno božanstvo, i Iziđu, božicu podzemlja, kao dvije
kobre-blizanke s isprepletenim repovima. Tim su istim simbolom u Kini
prikazivali Fuxi i Nuwu, koji su stvorili ljude i umijeće pisanja. Kršćanski su
prikazi manje apstraktni, više se temelje na ljudskim likovima, ali poznate
zapadnjačke slike Djevice Marije s Kristom kao djetetom i tzv. Pieta izražavaju
žensko/muško dvojno jedinstvo, kao što to čini tradicionalno inzistiranje na
Božjoj androginiji.

Naposljetku, trebalo bi reći da i struktura samoga mozga, po svemu sudeći,
na vidljivoj, morfološkoj razini odražava ovu dualnost. Po meni, ovo ukazuje na
fundamentalnu realnost (koja nadilazi svaku metaforu) ove simboličke

žensko/muške podjele zato što je mozak po definiciji prilagođen samoj stvarnosti
(to jest stvarnosti shvaćenoj na ovaj kvazi-darvinistički način). Elkhonon
Goldberg, učenik velikoga ruskog neuropsihologa Alexandera Lurije, prilično je
lucidno i izravno sugerirao da sama hemisferična struktura korteksa odražava
temeljnu podjelu između novosti (nepoznatoga ili kaosa) i rutine (poznatoga,
reda). On se u svojoj teoriji ne referira na simbole koji predstavljaju strukturu
svijeta, ali tim bolje: ideja je vjerodostojnija kada se pojavljuje kao rezultat