Page 53 - Jordan Peterson - 12 pravila za život

prostor, Eden (što na aramejskome - kaže se da je to bio Isusov materinji jezik -

znači „mjesto bogato vodom“) ili raj (pairidaeza na staromu iranskom ili
avestičkom jeziku, što znači ograđen ili zaštićen prostor ili vrt). Bog je smjestio
Adama u taj vrt prepun plodonosna drveća, od kojih su dva drveta bila
izdvojena. Jedno od njih je bilo stablo života; drugo je bilo stablo spoznaje dobra
i zla. Bog je rekao Adamu da jede koliko god želi sa svih stabala u vrtu, osim sa
stabla spoznaje dobra i zla. Nakon toga je stvorio Evu, kao Adamovu
4
partnericu.

Na samu početku, kada su tek bili smješteni u raj, Adam i Eva, čini se, nisu
bili odviše svjesni, a sasvim sigurno nisu bili samosvjesni. Kao što priča donosi,
naši su praroditelji bili goli, ali nisu se stidjeli. To podrazumijeva, prvo, da je
posve prirodno i normalno da se ljudi srame svoje nagosti (inače ne bi bilo
potrebe govoriti da se nisu stidjeli), i drugo, da s našim praroditeljima nije sve

išlo kako bi trebalo, u dobru ili lošemu smislu. Čast iznimkama, ali jedini ljudi
koji se ne bi zastidjeli kada bi se naglo razgolitili na javnome mjestu - izuzmimo
tu egzibicioniste - bili bi ljudi mlađi od tri godine. Zapravo, ljudi vrlo često u
noćnoj mori sanjaju da potpuno goli stoje na pozornici pred prepunom
dvoranom.

U trećemu poglavlju Knjige Postanka susrećemo zmiju - i to, čini se, s
nogama. Samo Bog zna zašto je dopustio - ili smjestio - takvo stvorenje u vrt.
Dugo nisam mogao shvatiti što bi to moglo značiti. Čini se da je to djelomično
odraz dihotomije red/kaos koja karakterizira svako iskustvo, gdje raj predstavlja
nastanjivi red, a zmija ima ulogu kaosa. Zmija u Edenu stoga ima isto značenje

kao i crna točka na yin strani taoističkoga yin/yang simbola totaliteta - to jest
mogućnost da se nešto nepoznato i revolucionarno iznenada pojavi tamo gdje se
sve čini mirnim. Čini se da ni samu Bogu nije moguće načiniti ograđeno mjesto
u potpunosti zaštićeno od izvanjskoga utjecaja - barem ne u stvarnomu svijetu s
njemu vlastitim nužnim ograničenjima, a okruženim transcendentnim. Ono
izvanjsko, tj. kaos, uvijek se uvuče unutra zato što ništa ne može biti u

potpunosti ograđeno od ostatka stvarnosti. Stoga i najsigurnije mjesto nužno
krije zmiju. Oduvijek su postojale prave, svakodnevne, reptilske zmije u travi i
drveću našega izvornog afričkog raja. No čak i da su sve one bile otjerane (na
neki nezamisliv način, od nekoga iskonskog sv. Jurja), zmije bi još uvijek ostale
u obliku naših iskonskih ljudskih rivala (barem u slučaju kada se, gledano iz
naše ograničene perspektive koja se odnosi na zajednicu i rodbinu, ponašaju
neprijateljski prema nama). Na koncu, nikada nije manjkalo sukoba i ratova