Page 8 - Margaret Atwood - Sluškinjina priča

1

Spavale smo u negdašnjoj gimnastičkoj dvorani. Na drvenom,
lakiranom podu bile su iscrtane pruge i kružnice za sportske igre;
obruči su košarkaških mrežica još bili na mjestu premda su mrežice

nestale. Oko dvorane protezao se balkon za gledaoce, i činilo mi se
da ćutim, poput slabog osjetilnog odjeka, prodoran zadah znoja

kroz koji se probijao slatkast mirisni trag gume za žvakanje i
parfema s djevojaka iz gledališta, u širokim suknjama od grube

tkanine što sam ih znala sa slika, poslije u mini-suknjama, pa u
hlačama, pa s jednom naušnicom, bodljastih zelenih pramenova

kose. Ovdje su se zacijelo održavali plesovi; glazba se zadržala,
palimpsest nepoznata zvuka, stil za stilom, prigušeni tutanj
bubnjeva, tugaljivo zavijanje, girlande cvijeća od svilena papira,

kartonski đavli, vrteća kugla sastavljena od komadića zrcala, koji su
zasipali plesače i plesačice snijegom svjetlosti.

Dvorana je odisala nekadašnjim seksom i osamljenošću i
očekivanjem nečega, bezobličnog ili bezimenog. Sjećam se te čežnje

za nečim što se uvijek trebalo dogoditi i što nikada nije bilo isto, kao
ni ruke koje su plazile po nama tada i ondje, niz leđa, u zabačenu

kutu, na parkiralištu ili u TV-salonu, s isključenim tonom dok su
samo slike treperile na uzbibanu mesu.
Čeznule smo za budućnošću. Kako smo je stekle, tu sklonost

prema nezasitnosti? Bila je neizvjesna, i ostala je neizvjesna, poput
skrivene misli, dok smo pokušavale spavati na vojničkim poljskim

krevetima raspoređenima u redove, s međuprostorima da ne
možemo razgovarati. Imale smo flanelaste plahte, poput dječjih, i

vojničke pokrivače, stare, na kojima je još pisalo SAD. Odjeću smo
uredno slagale na stolice uz podnožje kreveta. Svjetla su

prigušivali, ali ih nisu gasili. Tetka Sara i Tetka Elizabeth su
patrolirale; električni ostani za stoku visjeli su im na remenima s